Ima jedan narod koji stradava već stoljećima. I u ovom 21. stoljeću. Ali zbog njega nitko ne prosvjeduje. Zbog njega nitko ne organizira performanse. Zbog njega nitko ne saziva sjednice Vijeća sigurnosti niti sjednice Glavne skupštine UN-a.
Ima jedan narod koji stradava od Turaka. Arapa. Pa i Islamske Republike Iran. Nad njim je u 20. stoljeću čak dva puta počinjen genocid. Prvi su početkom 20. stoljeća osmislili i proveli Turci, a drugi Iračani u vrijeme Saddama Husseina.
Ima jedan narod koji je nastanjen u srcu Bliskog istoka od Turske, preko Sirije, Iraka, Jordana, Irana… Stradanje njihove djece, staraca, žena, bolesnih i ranjenih ne izaziva gotovo nikakve empatije ni u Maroku, ni u Tunisu, ni u Saudijskoj Arabiji, ni u Omanu, ni u Kuvajtu, ni u Pakistanu, ni u Indoneziji… Njihove zastave ne vijore se na pročeljima zgrada ni u Sarajevu, ni u Ankari, ni u Kairu.
Ima jedan narod čije marame i šalove nitko ne nosi. Iskorišten od Zapada kada im treba. Bilo protiv Saddama. Bilo protiv ISIL-a. A onda opet zaboravljen i ostavljen na milost i nemilost raznoraznim režimima.
Ima jedan narod kojega na području Bliskog istoka živi od 23 do 32 milijuna, ali mu nitko ne dopušta da ima svoju državu. Niti od rijeke do mora. Niti na zapadnoj. Niti na istočnoj obali. Niti u bilo kojem pojasu. Niti u bilo kojoj enklavi. Iako na sve to ima pravo.
Ima jedan muslimanski narod koji stradava, ali od njegova stradavanja nitko nema koristi!