Iako još nije donesena odluka o tome tko bi mogao biti nasljednik Christiana Schmidta na mjestu visokog predstavnika, čini se da su SAD, predstavljajući viziju kako vide OHR u budućnosti na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, učinile tu poziciju manje atraktivnom.
Pozicija visokog predstavnika oduvijek je bila atraktivna jer je iza nje stajala politička moć zemlje koja ga šalje, kao i SAD-a, koji je dosljedno branio svoje postojanje i korištenje bonskih ovlasti u slučaju krajnje potrebe sve do dolaska Donalda Trumpa na čelo Amerike.
Ako se, prema novoj američkoj viziji, funkcija visokog predstavnika praktički svodi na poziciju stečajnog upravitelja bez jake političke vidljivosti, postavlja se pitanje koja bi zemlja i koji karijerni diplomat imali motivaciju preuzeti takvu poziciju s ciljem samogašenja.
Kako saznaju Nezavisne, postoje dva razloga zašto se žurilo s rješavanjem Schmidtove sudbine na čelu ove institucije.
Čini se da, kao što je bio slučaj s prethodnom američkom administracijom, nije bilo razumijevanja vizije u kojem smjeru bi stvari trebale ići.
Schmidt je želio provesti svoj mandat kao most između gospodarstava Njemačke i Bosne i Hercegovine, te da taj most bude čimbenik stabilizacije uvjeta u zemlji.
S obzirom na to da nijedna politička elita u Bosni i Hercegovini nije imala interesa za to, Schmidt nije uspio odrediti tempo, pa je i u prethodnoj američkoj administraciji postojala frustracija njegovim odlukama i načinom djelovanja, koja se sada samo povećala.
Drugi razlog mogao bi biti činjenica da će se produljenje mandata EUFOR-a raspravljati na sljedećoj sjednici Vijeća sigurnosti u listopadu, a zapadne zemlje željele su izbjeći situaciju u kojoj Rusija postavlja uvjet u vezi s izborom novog visokog predstavnika, pa su u tu situaciju htjele ući ili sa Schmidtovim nasljednikom, koji je već bio dobro etabliran, ili sa Schmidtom, koji bi se polako kretao prema izlaznim vratima tek 2027. godine, nakon uspostave nove vlade nakon listopadskih izbora.
Posebno je ironično što će SAD sada umjesto snažnog OHR-a zagovarati njegovu tranziciju, što je službena politika EU, posebno potvrđena u Mišljenju o kandidaturi BiH za EU od prije gotovo sedam godina.
Tamo je rečeno da je potreban prijelaz iz daytonske faze u bruxellessku fazu, što uključuje postupno gašenje OHR-a. Upravo je to jedan od razloga zašto EU nije stala iza Schmidta u činjenici da bi na taj način javno prešla preko vlastite političke strategije, što implicira da zemlja koja je kandidat za članstvo u EU ne može istovremeno imati međunarodnog guvernera.
Iako se u medijima pisalo da je Schmidt bio prisiljen otići, čini se da to ipak nije istina. Iako je postojao američki pritisak, Schmidt je imao mogućnost ostati i dobiti čvrstu podršku snažnog neameričkog dijela Vijeća za provedbu mira, ako bi se za to odlučio.
Što se na kraju odlučilo na ovaj potez ostaje u domeni nagađanja, ali se može pretpostaviti da je u trenutnim okolnostima u kojima postoji strukturna kriza vlasti u Bosni i Hercegovini, a Njemačka još uvijek ima sankcije protiv Republike Srpske, teško očekivati da će biti moguće ostvariti neku ekonomsku suradnju s Bosnom i Hercegovinom. gospodarstvo s Njemačkom, posebno u kontekstu izborne kampanje, pa je možda Schmidt zaključio da bi ostanak na toj poziciji bio samo gubljenje vremena.
Glavna poruka je da EU još uvijek nema koherentnu strategiju vanjske politike, što je značajno ograničeno činjenicom da svaka vanjskopolitička i sigurnosna odluka zahtijeva jednoglasnu podršku svih 27 članica.
S obzirom na to da proces usklađivanja vanjske politike može trajati mjesecima, a istovremeno razvodnjava glavni cilj koji se želi postići kako bi se postiglo jedinstvo dvadeset sedmorice, EU često prati globalne događaje, uključujući i one u Bosni i Hercegovini, s tribina kao publika, umjesto kao akter na terenu.
Saga oko visokog predstavnika samo je još jedan primjer te činjenice. Kako je nedavno rekao jedan od sugovornika Nezavisnih, EU u svojoj sadašnjoj strukturi osmišljena je za vrijeme kada Amerika nudi sigurnosni kišobran, Rusija jeftine sirovine, a Kina veliko tržište.
Sada EU ostaje bez sva tri ova segmenta i treba redizajnirati način donošenja odluka kako bi jasno i jedinstveno govorila u međunarodnim odnosima i tako štitila svoje interese.
