Posljednji nekontrolirani ispad drugog bošnjačkog člana krnjeg Predsjedništva BiH Željka Komšića u Vijeću sigurnosti UN-a u kojem je zajedno s Rusima kritizirao OHR i Hrvatsku otvorio je kod Amerikanaca i Europljana sasvim legitimno pitanje – što smo to stvorili u BiH?
Piše: Miroslav Vasilj
Na osnovu vanjske politike SAD-a i Europske unije moguće je izolirati što to u novonastalim okolnostima smeta diplomatama iz Washingtona i Bruxellesa u potezima političkih snaga u Sarajevu koje su im nekada bile bliske – točnije nacional-unitarističkoj koaliciji koju predvode Bakir Izetbegović i Komšić.
Evo što im sve Amerikanci i Europljani danas zamjeraju:
1. Napadi na Christiana Schmidta – Komšić se zajedno s ruskim veleposlanikom pri UN-u Vasilijom Nebenzijom oštro okomio na Christiana Schmidta i to zbog njegovih kamilica odluka, a koje se tiču popunjavanja Doma naroda federalnog parlamenta i postizbornog procesa u Federaciji. Čak je sarajevski dan sramote (okupljanje ispred OHR-a) u kojem se prijetilo da Hrvati mogu stati u dva željeznička vagona hvalio kao građanske prosvjede. U tom sramoćenju mu je asistirao veleposlanik BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija.
2. Povezanost s Iranom – u nekoliko navrata bivši veleposlanik BiH pri UN-u Sven Alkalaj odbio se svrstati u blok zemalja slobodnog svijeta koje su osuđivale nasilje nad ženama i djecom u Islamskoj Republici Iran. Alakalaj je bio upravo Komšićev kadar. Njegovi koalicijski partneri iz SDA su otišli korak dalje pa su u BiH doveli i iranskog ministra vanjskih poslova Hosseina Amira-Abdollahiana. Inače Iran je izravno podupro Komšića i Bakira Izetbegovića na posljednjim izborima.
3. Neosuđivanje terorističke organizacije Hamas – nezapamćen teroristički akt u kojem je Hamas na najbrutalniji mogući način 7. listopada pobio ili kindapirao izraelske, američke i europske civile nije bio dovoljan da Komšić osudi taj čin do kraja izbjegavši nazvati Hamas terorističkom organizacijom i pozivajući se na kontekst. Izetbegović je danima šutio pustivši Komšića da kaže ono što on misli. Ipak predsjednik SDA je nekoliko dana kasnije rekao da se u Gazi nalaze i branitelji aludirajući valjda na Hamasove teroriste.
4. Sustavni napadi na Državu Izrael i antisemitizam – uličarsko vrijeđanje izraelske veleposlanice Galit Peleg u kojem ju je Komšić nazvao „izmanipuliranom budalom“ vrhunac je američkog i europskog nezadovoljstva. Sve je kulminiralo masovnim prosvjedima na većinskim bošnjačkim područjima na kojima su se otvoreno mogle čuti i vidjeti antisemitske poruke. Od svega toga se morao doslovno fizički sakriti i nekada u Sarajevu rado viđeni Jakob Finci koji je bio prisiljen otkazati i obilježavanje Kristalne noći.
5. Sustavni napadi na Republiku Hrvatsku – u svom ispadu u Vijeću sigurnosti Komšić se kao glasnogovornik nacional-unitarističke politike bez ikakvog povoda okomio na Vladu Republike Hrvatske i njezinog predsjednika Andreja Plenkovića. To je dovelo do oštre reakcije inače mirnog i staloženog hrvatskog veleposlanika pri UN-u Ivana Šimonovića. Uzimajući u obzir da je Hrvatska kao članica NATO-a i EU-a strateški partner SAD-a u ovom dijelu Europe Amerikanci zasigurno i ovo zamjeraju nacional-unitaristima.
6. Destabiliziranje Federacije i izigravanje sporazuma – nakon ruske invazije na Ukrajinu i nakon što je Milorad Dodik otvoreno stao na stranu Vladimira Putina Amerikanci i Europljani od Federacije pokušavaju napraviti funkcionalan entitet koji bi trebao biti ravnoteža proruskom RS-u. No suočili su se s neriješenim hrvatskim pitanjem i hegemonizmom bošnjačkih nacional-unitarista. Sve su pokušali smiriti donošenjem izbornog zakona i neumskim pregovorima no Komšić na njima nije želio sudjelovati, a Izetbegović se javno hvalio kako je svjesno minirao dogovor te izigrao i mostarski sporazum.
7. Ismijavanje ideje građanske države u BiH – američka i diplomacija europskih zemalja se još čude na koju razinu su Komšić i Izetbegović srozali ideju građanstva u BiH. Ogadili su građansko čak i onima koji se ne smatraju pripadnicima niti jednog od tri konstitutivna naroda.
Ima toga još no ovih sedam točaka su nekako najupečatljivije. Nema dvojbe da će se Washington i Bruxelles političkim sredstvima i dalje riješavati tereta zvanog nacional-unitaristi.
