Godina u koju smo upravo ušli jedna je od onih koje obično zovemo prijestupnima. Bit će dan duža od ‘običnih’ godina, ljudi koji će se roditi 29. veljače moći će se do pozne dobi praviti da su tinejdžeri, a neki će je pamtiti i po još jednim Olimpijskim igrama. No, otkad one postoje i zašto ih imamo pitanja su na koja mnogi ne znaju odgovor
Prvo ono što valjda znaju svi koji su u životu bacili oko na kalendar: prijestupne godine su one koje umjesto uobičajenih 365 dana imaju 366. To se događa svake četiri godine prema Gregorijanskom kalendaru kojega koristi većina čovječanstva. Takve godine dolaze svake godine koja je djeljiva sa četiri, osim za neke od godina koje završavaju s dvije nule, primjerice 1900.
Sad idemo korak dalje. Zašto takve godine zovemo ‘prijestupna’, ili na engleskom ‘leap year’? Kao što znamo, svaki datum u godini sljedeće godine će pasti jedan kasnije u tjednu. Recimo, 16. siječnja jedne godine ‘padne’ u utorak, a sljedeće će u srijedu. No, kod prijestupnih godina se zbog onog 29. veljače sve to pomiče za jedan dan od 1. ožujka pa nadalje, radi se ‘preskok’. Ilustracije radi: 1. svibnja 2023. bio je ponedjeljak, a ove godine će biti u srijedu. Bit će nešto nezgodnije za ‘spajanje’ vikenda i praznika, ali kriva je astronomija.
Neki drugi kalendari koji se koriste širom svijeta, recimo hebrejski, islamski, kineski ili etiopski, također imaju prijestupne godine, ali se one ne ponavljaju redovito svake četiri godine, a često dolaze u drugim godinama od onih u gregorijanskom kalendaru. Neki kalendari čak mogu imati više prijestupnih dana u godini, ili kraće neke od mjeseci.
Da bi sve bilo još malo kompliciranije, i u Gregorijanskom kalendaru u nekim godinama se dodaju ‘ekstra’ sekunde da bi se ispravile razlike u kretanju Zemlje oko Sunca, u novije doba to se dogodilo 2012., 2015. i 2016. No, Međunarodni ured za težine i mjerenja koji je odgovoran za globalno računanje vremena odlučio je da od 2035. godine više neće dodavati te dodatne sekunde.
Ukratko, sve skupa neupućenima može izgledati kao da se netko dobro zabavlja da bi zbunio ostatak ljudskog roda. No, sve skupa je iznimno važno, i bez prijestupnih godina mjerenje vremena izgledalo bi sasvim drukčije.
Zašto ih imamo? Zbog toga što je svaka godina u Gregorijanskom kalendaru neznatno kraća od solarne godine, odnosno jednog obilaska rodnog nam planeta oko matične zvijezde. ‘Na papiru’, godina je duga točno 365 godina, a solarna godina zapravo traje 365 dana, pet sati, 48 minuta i 56 sekundi. Kad ne bismo tu razliku uzimali u obzir i nadoknađivali je prijestupnim godinama, svake godine bi se razmak između kalendarske i solarne godine povečavao za tih 5 sati, 48 minuta i 56 sekundi. Kad bismo ukinuli prijestupne godine, za točno 700 godina ljeto bi na sjevernoj polutki počinjalo u prosincu umjesto u lipnju.
Dodavanje onog jednog dana svake četiri godine većim dijelom neutralizira taj problem, jer je taj ‘prijestupni’ dan približno jednak vremenskoj razlici koja se nakupi u prethodne četiri godine. Približno, ali ne sasvim točno. Naime, i uz dodavanje prijestupnog dana u četiri godine se razlika između kalendarske i solarne godine povećava za 44 minute, odnosno za 24 sata svakih 129 godina. Pa su se astronomi i ‘gospodari kalendara’ još malo poigrali računanjem.
Pokušajmo objasniti što su matematički čarobnjaci napravili da bi riješili taj problem: prijestupne godine preskaču se svake stote godine, osim onih koje su djeljive sa 400, primjerice 1600. i 2000. No čak i tada pojavljuje se mala razlika između solarne i kalendarske godine, zbog čega se još događaju one prilike sa spomenutim prijestupnim sekundama.
No, tu već doista ulazimo u sferu minimalnih razlika, za koje je spomenuta svjetska organizacija očito zaključila da su zanemarive, i da je Gregorijanski kalendar sasvim pristojno sinkroniziran s našim putovanjem oko Sunca.
Prvi se idejom prijestupnih godina bavio rimski car Julije Cezar, koji je 45. godine prije Krista ustanovio ono što danas poznajemo kao Julijanski kalendar, nazvan po svome tvorcu. Njegov je kalendar imao 365 dana podijeljenih u 12 mjeseci koje i danas koristimo u Gregorijanskom kalendaru, ali pomalo ‘pomaknuto, o čemu svjedoče latinska imena mjeseci, jer je recimo listopad danas deseti mjesec u godini, a u svijetu ga zovu oktobar, što bi značilo osmi.
Julijanski kalendar je također imao prijestupnu godinu svake četiri godine, ali bez ikakvih iznimki, a sa solarnom godinom bio je usklađen u godini prije stvaranja, odnosno 46. prije Krista. Tu godinu zovu ‘posljednjom godinom zbrke’, i Julije Cezar je sa savjetnicima izračunao da je ta godina trajala 15 mjeseci, odnosno punih 445 dana.
Stoljećima se činilo da stvari savršeno funkcioniraju. No, astronomi su unaprjeđivali svoje znanje i sredinom 16. stoljeća primijetili da godišnja doba počinju po solarnom kalendaru desetak dana prije od očekivanog. To su shvatili kad nisu mogli izračunati dan Uskrsa kako se uvijek radi, u odnosu na proljetnu ravnodnevicu. Naime, Uskrs pada svake godine na prvu nedjelju koja pada nakon 14. dana mladog mjeseca počevši s 21. ožujkom ili ravnodnevicom.
Zato je papa Grgur XIII. 1582. dao svijetu kalendar kojega po njemu zovemo Gregorijanski, koji je u odnosu na Julijanski isključio prijestupne godine na svakih stotinu godina, kako smo već ranije objasnili. Nekoliko stoljeća koristile su ga samo katoličke zemlje poput Italije i Španjolske, ali su ga kasnije prihvatile i mnoge druge zemlje kad su primijetile datumske greške. Recimo, kad je Velika Britanija preuzela taj kalendar 1752., ljudi koji su zaspali 2. rujna sutradan su se probudili na 14. rujna. Jednog dana će možda i ovaj kalendar trebati proći novu promjenu, ali će dotad proći stotine godina, pa smo neko vrijeme ipak mirni.
