Gošća emisije Nedjeljom u 2 je Snježana Köprüner, poduzetnica koja u Travniku i Prozoru-Rami vodi proizvodnju preciznih strojeva s oko 700 zaposlenih. Odrasla u Zadru i poslovno formirana u Njemačkoj, danas bez zadrške upozorava na opasnost ekonomije koja živi od rente, a zanemaruje proizvodnju.
Rođena je u Benkovcu, a odrasla u Zadru gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, smjer energetika te karijeru započela u Bagatu kao razvojna inženjerka, radeći i na konstrukciji specijalnih alatnih strojeva. Magistrirala je sredinom 80-ih, a potom odlazi u Njemačku gdje se usmjerava na analize tržišta i troškova, stječući novo razumijevanje konkurentnosti u strojogradnji.
Ističe kako joj put nije bio težak.
-Mislim da kad ste na jednom putu, da te teškoće toliko ni ne osjećate i da vam toliko ne smetaju. Uvijek gledam, kad su me ispitivali dok sam studirala strojarstvo, “je li bilo teško?”. Na kraju fakulteta nisam imala osjećaj da je bilo teško. Nekako je išlo sve po planu, kazala je.
Objasnila je da je tijekom rada u Njemačkoj bila uključena u projekte analiza troškova i odluka “proizvesti ili kupiti”, kroz koje su njemačke tvrtke nastojale povećati konkurentnost smanjenjem troškova nabave. U tom je kontekstu radila i na projektu za tvrtku Messer Cutting and Welding, kada su joj se javili ljudi iz Bosne i Hercegovine tražeći pomoć u pronalasku posla.
Navela je kako je, iako ih nije poznavala, osjetila snažnu potrebu pomoći im, dijelom i zbog ratnog iskustva koje su prošli. Poslala im je poslovne upite, a nakon što su uspjeli dobiti posao, pokrenut je proces privatizacije. Tvrtka Messer iskazala je interes za kupnju, no na kraju je odustala, zbog čega su se radnici ponovno našli u neizvjesnoj situaciji, što je bio trenutak kada su se ponovno obratili njoj.
-Nekako mi je ta njihova borba za opstanak djelovala na mene. Tada nisam imala nikakve vlasničke udjele u firmi u kojoj sam radila i onda sam počela vlasnike obrađivati. I na kraju sam to uspjela i firma je privatizirana 2004. godine. Tada je imala 52 zaposlenika, radili su 400.000 eura godišnje da bi danas došli na preko 700 radnika i na prihod koji je oko 35 milijuna eura. Mislim, to se ne čini puno, ali je u metalu, u rezanju i u tom poslu kojim se bavimo prilično složeno i teško, izjavila je.
Kaže da njezina tvrtka proizvodi dijelove za njemačke, austrijske i švicarske kompanije, koji se ugrađuju u bagere, alatne strojeve i strojeve za pakiranje. Objašnjava da se radi o lancu u kojem velike europske strojarske firme, kako bi ostale konkurentne, dio proizvodnje prebacuju na povoljnija tržišta.
Navodi da u njihovoj firmi dolaze metalne ploče i profili koje inženjeri razrađuju, a zatim se kroz rezanje, bravarske i zavarivačke radove, strojnu obradu i lakiranje pretvaraju u gotove komponente. Ističe da proizvodi na kraju završavaju u montažnim linijama velikih svjetskih kompanija poput Liebherra, Groba i DMG Morija.
Njezina tvrtka posluje u Travniku i Prozoru-Rami. Navodi da je prosječna plaća u kompaniji nešto viša od 2000 konvertibilnih maraka. Istaknula je da je to iznad prosjeka u Federaciji BiH, koji iznosi oko 1671 marku.
-Veće su plaće kod nas za nekih 30 ili 40 % nego je prosjek Federacije. Trebate gledati da u prosjeku Federacije imate i banke i osiguravajuća društva i da je tu. Međutim, što se tiče samog sektora, mislim da smo bar 50 % bolje plaćeni, rekla je.
Prepoznatljiva je po posebnom odnosu prema radnicima i izraženoj brizi za njihove uvjete rada i obiteljski život, što je i izazvalo interes za njezin rad. U sklopu poduzeća u Travniku, uz proizvodni pogon, izgradila je i vrtić namijenjen djeci zaposlenika.
Objasnila je kako je na početku poslovanja u BiH ključnu ulogu imao njezin suprug, tadašnji direktor, Austrijanac kojeg je sama dovela 2010. godine. Na prvom obraćanju zaposlenicima rekao je da mu je glavni poslovni cilj da ljudi rado dolaze na posao, što ju je u početku iznenadilo. Navela je da joj je kasnije pojasnio kako takav pristup znači da su osigurani dobri uvjeti rada, uključujući i plaće, te da to pokazuje da sustav dobro funkcionira. Istaknula je da je taj princip prihvatila i da ga i danas smatra važnim u vođenju tvrtke.
-Kod nas se jedne godine rodilo 29 djece. To gledamo kad dolaze ovi paketići za Novu godinu i Božić, kad se dijele, i onda sam mislila, ima toliko mladih ljudi, prosječna starost nam je 30 i neku godinu. U Travniku mislim da je 33, u Rami je 27 i to su svi da kažem, u reproduktivnoj fazi. Tim ljudima sigurno će trebati vrtići. Onda smo zgradu koju smo planirali za stanove radnicima pretvorili u vrtić. Tamo ide 63 djece. Mislim da je jedan vrtić koji je primjeran u cijeloj okolini Travnika, u Srednjobosanskom kantonu. To vidimo i po roditeljima i po velikim zahtjevima za to, izjavila je.
Navodi kako je cijena tog vrtića 400 maraka, s tim da njeni zaposlenici 25 % plaćaju, a samohrani roditelji ne plaćaju ništa. Ostatak iz Travnika plaćaju punu cijenu.
Iako su zgradu koja je prvotno trebala služiti kao stambeni prostor za radnike preusmjerili u vrtić, kaže kako i dalje imaju planove za stambeni projekt. Navela je da su krajem 2022. godine kupili zemljište u blizini tvornice te izradili projekt za izgradnju stambenog naselja.
Istaknula je da inzistira na izmjenama projekta jer ne želi apartmansko naselje namijenjeno kratkoročnom boravku, već funkcionalan kvart za život. Dodala je da očekuje kako bi radovi mogli započeti do kraja godine te da je projekt proizašao iz njezine vizije razvoja, u kontekstu odlaska ljudi i pitanja kome se uopće grade novi stanovi.
-Stanovi se grade tim mladim ljudima koji ili ne mogu naći posao ili nemaju dovoljne plaće, idu negdje u Njemačku da bi uštedjeli i da bi se tek u starosti vratili. I onda sam ja mislila da mi napravimo jedan projekt u kojem bi oni ostali ovdje i da odmah žive u tom stanu, da ne plaćaju velike stanarine. I mislim da je ideja izvrsna, veliki je interes za te stanove, i zbog toga jedva čekam, rekla je.
Objasnila je da je stambeni model zamislila kroz dugoročni najam u trajanju od deset godina, pri čemu bi stanari kroz mjesečne uplate zapravo otplaćivali stan, a sve što uplate ulazilo bi u konačnu kupoprodajnu cijenu utvrđenu na početku ugovora.
Navela je da bi nakon isteka tog razdoblja stanari mogli postati vlasnici, uz napomenu da bi se vrijednost nekretnina u međuvremenu vjerojatno povećala. Istaknula je i da se projekt razvija u suradnji sa Savjetom radnika, tijelom koje su sami uspostavili kako bi unaprijedili komunikaciju između uprave i zaposlenih te zajednički sudjelovali u donošenju odluka, uključujući i kriterije za dodjelu stanova.
Objasnila je da je kao Zadranka, nakon odlaska u Njemačku, godinama sudjelovala u povezivanju i pomaganju kolegama iz bivšeg Bagata i SAS-a, uključujući i traženje kupaca te podršku u procesima koji su prethodili privatizaciji. Istaknula je da su u to vrijeme domaći inženjeri i radnici u SAS-u bili na visokoj razini svjetske strojogradnje, te da je sama sudjelovala u pokušajima pronalaska rješenja za budućnost tvrtke.
Navela je i da je, nakon godina izbivanja, ponovno posjetila pogone i zatekla potpuno promijenjenu sliku industrije koja ju je duboko razočarala.
- Izašla sam i vidjela sam Bagat gdje sam radila, isto u jednom jadnom stanju, a kolege su mi rekle da se tu planiraju raditi stanovi. To je jedna zgrada koju je naš akademik Nikola Bašić projektirao, izvrsna je, stvarno, sve je rađeno po svim svjetskim standardima. Izašla sam i vidjela sam obrtničku školu koja je nova napravljena i mislila sam se gdje će ta djeca raditi, nekako mi ta savjest nije dozvolila da ne kažem ljudima dajte pogledajte što se dešava, napravite nešto. Ipak smo bili industrijska nacija, bili smo u samoj špici tehnologije i sad ćemo napraviti to da zaboravimo da je to ikada postojalo, kazala je.
Objasnila je da se današnje stanje ne može uspoređivati s nekadašnjom industrijskom razinom, navodeći primjer hidroelektrane u Rami koja je krajem 60-ih u potpunosti izgrađena domaćim znanjem i resursima.
Istaknula je kako danas smatra nezamislivim da se takvi projekti ponove te upozorila na ozbiljnu devastaciju znanja i industrijskih kapaciteta u regiji, unatoč velikom potencijalu mladih ljudi.
-Mene stalno smeta da svi govore kako su oni nesposobni, kako su ovakvi, onakvi. Imam izuzetno dobro iskustvo s mladim ljudima koji dođu u naše radione, koji rade tamo. U Travniku postoji jedno društvo za robotizaciju, to su mladi dečki koji su otišli na svjetsko prvenstvo za robotiku u Shanghai i bili su na devetom mjestu. To je jedan potencijal koji moramo dozvoliti da se razvija školstvo i stavljati profesore, ne po nekoj političkoj funkciji, nego stvarno najboljima. Trebamo i graditi jedno meritokratsko društvo gdje će najbolji, najbolji doći do izražaja, izjavila je.
Objasnila je da u svemu što opisuje vidi simptome šireg društvenog problema te upozorava na, kako kaže, ozbiljnu devastaciju intelektualnog kapaciteta prostora.
Navela je da gubitak znanja vodi slabljenju te “kritične mase” potrebne za razvoj morala, etike i estetike, što smatra temeljem svakog društva. Dodala je da je upravo taj temelj u velikoj mjeri nestao u našem okruženju.
-Mi nikad nismo bolje živjeli, ali nismo bolje živjeli zbog toga što prodajemo djedovinu i zbog toga što živimo od nerada. I to, po mom mišljenju, nije u redu. Mislim da bi trebaju te tercijarne djelatnosti, ali bez razvoja primarnih djelatnosti mislim da ne možemo ići u jednu budućnost koja će nam donijeti prosperitet, koja će intelektualne potencijale naše djece i mladih ljudi na kojima sve ovo ostavljamo, koja će potaknuti da se što bolje izgradi ova zemlja. smatra Köpruner.
Iako se u turizmu i uslužnim djelatnostima radi, smatra da je važno gledati na kojem se intelektualnom i tehnološkom nivou to odvija te kakav profil radne snage takve djelatnosti traže. Istaknula je da se najčešće radi o poslovima poput ugostiteljstva, koje ne podcjenjuje, ali smatra da oni sami po sebi ne osiguravaju dugoročni razvoj društva.
Kaže i da su nekadašnji strojarski fakulteti bili u vrhu europske razine, dok danas mladi ljudi, zbog manjka industrijskih radnih mjesta, često nemaju gdje primijeniti stečeno znanje niti vidjeti proizvodne procese u praksi. Smatra da bi i poslodavci i država trebali aktivnije stvarati uvjete za otvaranje takvih radnih mjesta.
Smatra da je u Hrvatskoj često prisutna iskrivljena percepcija Bosne i Hercegovine, koja se, kako kaže, ne temelji na stvarnom životu ljudi. Istaknula je da u svom iskustvu, bilo u Hercegovini, srednjoj Bosni ili Sarajevu, nije susretala dojam da ljudi ne doživljavaju državu kao svoju, već da takve slike uglavnom proizlaze iz političkih narativa, a ne svakodnevne stvarnosti.
- Mogu pričati o svom iskustvu, ne o tome što ima na televiziji i što pojedini političari pričaju. Mogu reći što pričam s običnim narodom. Kad pogledate Bosnu i Hercegovinu, ona izgleda kao maternica Balkana. Iz te Bosne i Hercegovine ljudi su stoljećima išli, svejedno da li na istok, iako mislim manje na istok, više su punili hrvatske prostore, i nekad mi se ta paradigma da su Bosanci i Hercegovci hrvatska dijaspora, mislim prije da je obrnuta kad se pogleda sam tok kretanja stanovništva. Bosanci i Hercegovci imaju sve razloge biti ponosni na svoju zemlju. To je prekrasna zemlja, oni su divni ljudi, izjavila je.
-Bila bih presretna da mogu napraviti, i to mi je cilj, da napravim tvornicu takvu da se moj sin iz Njemačke vrati sa svojom porodicom i ovdje živi. Zbog toga što mislim da Bosna i Hercegovina pruža puno toga, bez obzira na probleme o kojima se čuje i o problemima o kojima vi pričate i koje ja čujem kad dođem u Hrvatsku. Mislim da su više medijski problemi koji su dati nego oni stvarni. Ima sigurno nacionalista, 5-10 % kao što ih ima svugdje, ali sav ovaj normalni svijet je predivan, istaknula je.
Kaže da u svim segmentima vidi prostor za napredak, ali smatra da je ključno mladima omogućiti otvaranje novih radnih mjesta kako bi imali razlog za povratak. Navodi vlastito iskustvo rada u Njemačkoj, gdje je, unatoč profesionalnom uspjehu i obiteljskim okolnostima, osjećala da su stranci često tretirani kao građani drugog reda.
Istaknula je da vjeruje kako sličan osjećaj dijele i ljudi iz Bosne i Hercegovine, ali da joj smeta stvaranje isključivo negativne slike o zemlji. Smatra da stalno naglašavanje negativnosti oblikuje iskrivljenu percepciju stvarnosti te da bi društvo trebalo razvijati uravnoteženiji i konstruktivniji pogled na vlastitu državu.
Iako je svjesna da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna i opterećena brojnim strukturnim problemima, kaže da kroz rad u Ekonomsko-socijalnom vijeću Federacije vidi i napore ljudi koji žele promjene te da je o dijelu političara i ministara s vremenom stekla pozitivnije mišljenje.
Smatra da je zemlja ograničena “dejtonskim okvirom” iz kojeg je teško izaći te da su nužni bolji pristupi kako bi se otvorio prostor za razvoj i konkretne projekte.
-Nisam protiv toga, ja sam za, ali ono što mislim kako smo tu našli rješenje da se odmah to odradi, a ovdje ne nađemo rješenje. Bosna i Hercegovina sa svojim političkim sustavom prilično ovisi o strancima i mislim kad bi tu došlo do neke promjene i nečega da ljudi uvide to, mislim da ti ljudi mogu napraviti više nego što trenutačno rade, rekla je.
Dotaknula se i pitanja obrazovanja, za koje smatra da je u ozbiljnom padu i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, bez velikih razlika između sustava. Objasnila je kako su u njezinoj tvrtki, zbog problema u praksi, počeli testirati znanja mladih zaposlenika te uočili zabrinjavajuće nedostatke u osnovnim i stručnim znanjima.
Navela je da su s vremenom primijetili kako kandidati ne vladaju ni fakultetskim gradivom, zatim ni srednjoškolskim, pa čak ni osnovnoškolskim matematičkim pojmovima, što smatra izrazito zabrinjavajućim i demotivirajućim.
-Profesori su se našli u jednoj takvoj situaciji na državnim sveučilištima da nemaju studenata, jer svi idu kupiti te diplome. I onda idem gledati roditelje koliko podcjenjuju svoju djecu da im kupuju diplome umjesto da vjeruju njima da mogu sve to naučiti. Isto imate i po osnovnim školama gdje maltretiraju nastavnike da djeca imaju što bolje ocjene. Za mene je to katastrofično. To znači da vi ne vjerujete da vaše dijete može savladati gradivo osnovne škole. Profesori na državnim fakultetima više nemaju dovoljno studenata da bi njihove katedre opstale. Onda oni puštaju te studente da bi i oni mogli imati od čega živjeti. Imate cijeli kaos u cijelom sustavu i to je podcjenjivanje tih mladih ljudi, navela je.
Objasnila je da su kroz testiranja logičko-matematičkih zadataka uočili velike razlike u znanju i načinu razmišljanja mladih, pri čemu osnovni računski zadaci često predstavljaju problem, dok istovremeno postoji potencijal koji, kako smatra, nije dovoljno razvijen kroz sustav obrazovanja.
Navela je da je obrazovni sustav još uvijek zastario i neusklađen s potrebama 21. stoljeća te da se temelji na znanjima koja ne odgovaraju današnjim zahtjevima. Istaknula je da je upravo to bio jedan od razloga ulaska u projekt vrtića, a razmatraju i izgradnju škole kako bi se djeci omogućilo suvremenije i primjenjivije obrazovanje.
