Prvi zapovjednik HVO-a obrane Mostara brigadir Petar Zelenika rekao mi je tijekom intervjua u emisiji Kompas RTV-a Herceg-Bosne, a u povodu 31. obljetnice Lipanjskih zora, jedan zanimljiv podatak. Već 1992. godine dok je srpsko-crnogorski agresor svom žestinom udarao po Mostaru i Hercegovini u tadašnjem muslimanskom vodstvu događao se jedan sukob.
PIŠE: Miroslav Vasilj
S jedne strane bili su ljudi predvođeni Ismetom Hadžiosmanovićem koji su bili za suradnju s Hrvatima kako bi se civilno hrvatsko i bošnjačko stanovništvo spasilo od uništenja i sudbine Vukovara, dok je oficirska struja predvođena Arifom Pašalićem, a koji se friško iz JNA „prešaltao“ na stranu obrane, bila za zatezanje odnosa s Hrvatima.
Nažalost sve je kulminiralo bošnjačko-hrvatskim sukobom i stravičnim žrtvama i u jednom i u drugom narodu. No taj sukob na bošnjačkoj političkoj sceni aktualan je i ove 2023. godine. Okolnosti su drukčije. Imena su nova. Ali su koncepti slični. S jedne strane postoji politika koja bi surađivala s Hrvatima, a s druge strane ona ista hegemonistička politika koja bi ih pretvorila u nacionalnu manjinu.
Dakle s jedne strane politički koncepti Nermina Nikšića i Elmedina Konakovića koji s Hrvatima pokušavaju tamo gdje je moguće pronaći zajednički jezik, ali ne protiv trećega Srba. Naravno bez zavaravanja i ta politika ima svoje izrazite unitarističke težnje. Vidjelo se to u Nikšićevoj ulozi u stvaranju platformaške vlasti. Ali ove 2023. godine ponukana i međunarodnim okolnostima i faktorom, prije svega Amerikancima, pokušava iznaći rješenje. Pokušava zajedno s legitimnim predstavnicima Hrvata pokrenuti stvari u Federaciji naprijed. Uspostaviti dijalog. Okrenuti se suštinskim životnim pitanjima. Raditi na otvorenim političkim prijeporima kao što su izborni zakon i ustroj zemlje. Okrenuti se euro-atlantskim integracijama. BiH isčupati iz ralja rusko-tursko-iranskog utjecaja.
S druge strane tu je politika Bakira Izetbegovića i njegovog vjernog saveznika Željka Komšića koja se temelji na sukobima s Hrvatima. Prijetnjama da će ih trpati u dva željeznička vagona. Stalnim podvalama, podmetanjima i smicalicama. Vraćanjima na stare rane i doba boli. Obavještajnim igrama. Zazivanju ulice. Politici preglasavanja i nepriznavanja Hrvata kao političkog naroda. Ali i koja se temelji i na okretanju od Europe i SAD-a te savezništvu sa Iranom i Turskom, a onda i možda i s Rusijom što je najavio SDA-ov jurišnik Haris Zahiragić.
Sukob je to koji traje i ovog trenutka. A tko će prevagnuti? Između ostalih odlučit će i bošnjačko biračko tijelo. U ratnim danima 1992. godine i među Bošnjacima i među Hrvatima prevagnula je opcija konfrotacija. Danas u mirnodopskim uvjetima možda više šanse ima politika dijaloga, dogovora i napretka. Politika europskih vrijednosti i međusobnog priznavanja. Neka bude tako!
