Novi slučaj vršnjačkog nasilja u Lukavcu izazvao je reakcije javnosti. Prijetnje i pogrdne riječi upućene učenici osnovne škole ostavile su velike posljedice. Na društvenim mrežama ispovijesti roditelja su sve češće. Stručnjaci upozoravaju da slijedi još teže stanje u našoj zemlji, ukoliko kompletan sistem ne počne adekvatno reagirati. Gdje je društvo zakazalo?
Nakon uočavanja drastičnih promjena u ponašanju djevojčice, majka dolazi do teške spoznaje. Njena kćerka je, kaže, već duže vrijeme izložena vršnjačkom nasilju, a tome svjedoče i prijeteće poruke i pogrdne riječi koje su uputili njeni vršnjaci.
„Curica je konstantno izbjegavala školu. Ona je meni samo govorila, majko ne mogu više. Ja sam govorila, šta ne možeš ljubavi. Govorila mi je da bi da ide u drugu školu. Uporno je krila.“
Majka je ogorčena na rad uposlenika škole, dok direktor škole demantita da su imali ranije spoznaje o nasilju u školi, pravdajući time da se sve događalo izvan nastave i školskog objekta.
DAMIR TURKIĆ, direktor Osnovne škole Prokosovići:
„Bio je sazvan roditeljski sastanak koji je sazvan sa svim roditeljima i učenicima koji su sudjelovali u toj prepisci i gdje su sudjelovala i dva pripadnika MUP-a Lukavac.“
Slučaj je prijavljen Centru za socijalni rad, iz kojeg je prijava upućena i MUP-u.
AMIRA HODŽIĆ, direktorica Centra za socijalni rad Lukavac:
“Radićt emo sa obitelji da bismo istražili mogućnosti zadovoljenja potreba djeteta u konkretnom slučaju, odnosno eventualno pružanje usluge socijalne zaštite ili bilo koje vrste usluge“.
I dok čekamo epilog postavlja se pitanje hoće li ga uopće biti? Ima li posljedica? Šta je sa prevencijom? Ispovijesti koje se šire društvenim mrežama ukazuju na upaljen crveni alarm, navodi BHRT.
Ovo je samo vrh ledenog brijega i dio onog što slijedi, upozorava sociolog, i dodaje da je kompletan sistem zakazao. Školi je, kaže, bitno da to nije u dvorištu objekta, centri i stručnjaci rade po zastarjelim metodama, dok se policija pokušava pokazati nemoćnom.
SRĐAN VUKADINOVIĆ, sociolog:
„Roditelji su izgubili bitku sa suvremenim tim vrijednostima, ja kažem nevrijednostima, u onom trenutku kada se prihvatilo da djeca mogu da daju prigovor na ponašanje roditelja. Znači, djecu već u vrtiću oni uče šta su njihova prava, a ne šta su obaveze i onda je to prijetnja roditeljima da će biti prijavljeni zbog toga što nije uradio domaći rad ili što je povisio ton.“
EDISA DEMIĆ, profesorica pedagogije i magistrica sociologije:
„Vrše međuvršnjačko nasilje elektronskim putem ili, poznato u narodu, cyber buling, koje je jako pogubno. Maloljetnici koji vrše nasilje i na taj način šalju signal da je i njima potrebno pomoći. Nijedno dijete koje je sretno i zadovoljno neće povrijediti drugo dijete.“
O broju slučajeva vršnjačkog nasilja u školama nema preciznih podataka. Suzana, kao prosvjetna radnica i majka osnovaca, iskazuje bojazan za generacije koje dolaze.
SUZANA OSTOJIĆ, prosvjetna radnica i majka:
„Roditelj treba imati suradnike. Njegovi suradnici su i tetke, bake, nene, djedovi, komšije, i treneri, a naročito to trebaju biti prosvjetni radnici. Znači, obitelj osnova, pa onda dalje.“
JELENA SARAFIJAN, Udruženje “Roditelji za prava djece” Banja Luka
„Smatramo kao Udruženje da je ključ u tome da se vrati autoritet prosvjetnim radnicima i roditeljima i da oni mogu da na najbolji mogući način rade sa djecom.“
I dok se, kako naši sugovornici kažu, umjesto prevencije, djeluje obično kasno, postavlja se pitanje koliko djece svakodnevno odlazi u školu u strahu? Koliko prosvjetnih radnika strepi od posljedica kada treba sankcionirati nedolično ponašanje. Bez ozbiljnih promjena u metodama prevencije, koliko još slučajeva sličnih ovom s početka priče slijedi?