Ljubav prema prirodi i vodi probudila je želju Marka Grebenara iz Glamočana da kupi brod i krene na riječnu ekspediciju od Frankfurta do Gradiške, ploveći Majnom, Dunavom i Savom.
Subota ujutro, 16. svibnja, bila je dogovorena za početak putovanja, a na brod nije kročio sam. Njegov otac Milan Grebenar, kao i njegovi prijatelji Stanislav Dedić i Slaviša Bekić, koji su mu puno pomogli u pripremi broda za putovanje, plovili su s njima prvih 70 kilometara. Zbog poslovnih obveza morao ih je napustiti, ali je i dalje u kontaktu s njima.
Kako je započela ideja o putovanju brodom?
S Markom smo razgovarali dok je još plovio Majnom, u trenutku kada su prolazili Schweinfurt. Prvi dani na brodu prošli su bez ikakvih problema, a on nam je otkrio kako i zašto je brod završio u njegovom vlasništvu.
„Brod je kupljen na oglasima. Dugo se tražio. Ta ljubav prema rijeci i općenito prema prirodi prisutna je već dugo“, započinje Marko svoju priču za „Nezavisne novine“.
Kako su uspjeli uklopiti brod star više od 50 godina?
Nije bilo lako restaurirati brod, koji je kupio prethodni vlasnik još 1972. godine, a koji je sada bio u rasulom stanju, ali uspjeli su.
„Samo sam tri puta išao avionom u Frankfurt dok smo uspjeli pripremiti taj brod za polazak, da ga naš prijatelj registrira, da se brod osigura, da se jednostavno pripremi za putovanje, da se osnovne stvari na brodu imaju, da ima tople vode, da ima struje, da se ugrade nove baterije…“, ističe.
Kako dodaje, čak su neke dijelove iz Banja Luke poslali autobusom.
„Trebalo je puno vremena za logistiku i pripreme da se brod spremi za put. Svi smo otprilike neke strojarske struke, imamo mehaničara na brodu, čovjeka koji se razumije u struju, radimo karoserijske radove, tako da nam ništa nije nepoznato i sada možemo nešto popraviti usput, ako je bilo ikakvih problema“, otkriva Marko, dodajući da se nada da ipak neće biti problema.
Koja ih ruta vodi od Frankfurta do Gradiške?
Pred njima su dani putovanja, vjerojatno više od dva tjedna, a konačno odredište je Gradiška.
„Sada imamo 380 kilometara uzvodno od Majne. Tu ulazimo u kanal koji vodi do Dunava. Dug je 170 kilometara. A onda je sve niz Dunav do Beograda. A onda idemo uz Savu 450 kilometara do Gradiške. Ako sve bude u redu s ovom starom mehanizacijom koju smo kupili, mislim da bi sve to trebalo trajati između 15 i 20 dana“, kaže Grebenar za „Nezavisne Novine“.
Kako objašnjava, prva četiri dana voze 400 kilometara uzvodno.
„U prva četiri dana prešli smo 34 prevodnice. Trebalo je vremena, ali je stvarno lijepo iskustvo. Prva prevodnica u Offenbachu nam je ulila strah, ali sada je sve lakše i lakše. Nemamo baš puno iskustva sa svime ovim, ali, dobro, dobro nam ide“, iskreno kaže.
Za upravljanje brodom potrebna je vozačka dozvola, koju je Marko dobio u Gradiški, a koja je priznata i u Europi.
„Moramo imati čovjeka na brodu koji zna jezik. Svaku prevodnicu, dva kilometra ispred nje, zovemo telefonom da nam je otvore, da puste vodu, da možemo ući. Dakle, bez znanja njemačkog jezika, ovo bi bilo puno, puno teže, što se tiče tih logističkih dijelova“, kaže, dodajući da je brod registriran na prijatelja koji živi u Njemačkoj, zbog čega i plove pod njemačkom zastavom.
Što će se dogoditi s brodom nakon dolaska u Gradišku?
Vozit će do Srbije, a onda je plan da otac s partnerom preuzme kormilo i otplovi do Gradiške.
„Kad stignemo, brod ostaje dolje. Neće se ni slučajno vratiti u Njemačku. Brod će najvjerojatnije naslijediti moj sin. Sin voli vodu, ja volim vodu, ovdje, a otac je sa mnom“, kaže Marko uz smijeh, dodajući da već postoje planovi za daljnja putovanja, za nova putovanja, kada brod dovede u još bolje stanje.
Na putovanje su krenuli s puno želje, ali ne i s puno podrške okoline. Kako kaže u intervjuu za „Nezavisne novine“, ljudi su bili iznenađeni njima.
„Odakle na tako dugom putovanju, zašto, kako idete, kamo idete, hoćete li moći stići… Možda smo se malo prebrzo upustili u sve ovo, ali smo se dobro pripremili“, kaže Marko, kojeg smo ostavili da s njegovim suputnicima plovi rijekama.
