Kardinal Zuppi postavio je pitanje je li moguće čuvati pepeo pokojnika na zajedničkim mjestima i je li moguće zadržati dio pepela na mjestu koje je značajno za pokojnika. Dikasterij je na oba odgovorio potvrdno.

Bolonjski nadbiskup pitanja je postavio jer se sve više ljudi odlučuje za kremaciju pokojnika, a potom rasprše njihov pepeo u prirodi. Pitanja su također postavljena sa željom da „ekonomski razlozi“, odnosno niže cijene koje se asociraju s posipanjem pepela „ne prevladavaju“ te da se daju naznake „što učiniti s pepelom nakon što istekne rok za njegovo čuvanje“ s namjerom ne samo da bude u skladu sa zahtjevima članova obitelji, nego, možda i najvažnije „s kršćanskim navještajem uskrsnuća tijela i dužnim poštovanjem“.

Stoga, prvo je pitanje kardinala Zuppija glasilo: „Uzimajući u obzir kanonsku zabranu posipanja pepela pokojnika, je li moguće pripremiti određeno i trajno sveto mjesto za zajedničko sakupljanje i čuvanje pepela krštenika, uz naznaku osnovnih podataka o svakoj osobi kako se ne bi izgubilo sjećanje na njihova imena, slično onome što se događa u kosturnicama, gdje se kumulativno talože i čuvaju mineralizirani ostaci pokojnika?” Drugo pitanje je glasilo: „Može li se obitelji dopustiti da dio pepela člana svoje obitelji drži na mjestu koje je značajno za povijest pokojnika?“

U odgovoru Dikasterija napominje se da prema naputku Ad resurgendum cum Christo iz 2016. (br. 5), „pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, to jest na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi“. Navedeni su razlozi za tu odluku, točnije potreba da se osigura da pokojnik ne bi ostao „uskraćen za molitvu i spomen rodbine i kršćanske zajednice“ te nadalje da se izbjegne „mogućnost zaborava i nedostatka poštovanja, do čega može, prije svega, doći nakon što mine prvi naraštaj, jednako kao i neprilična ili praznovjerna postupanja“.

U odgovoru Dikasterija piše kako „nam naša vjera govori da ćemo uskrsnuti s istim tjelesnim identitetom, koji je materijalan (kao i svako stvorenje na zemlji), iako će ta materija biti preobražena, oslobođena ograničenja ovoga svijeta“. U tom pogledu, „uskrsnuće će biti ‘u ovom tijelu u kojem sada živimo’ (Formula Fides Damasi); na taj način se izbjegava svaki štetan dualizam između materijalnog i nematerijalnog“. Ipak, „ova preobrazba ne podrazumijeva vraćanje identičnih čestica materije koje su tvorile tijelo ljudskog bića. Stoga tijelo uskrsnule osobe neće nužno biti sastavljeno od istih elemenata koje je imalo prije smrti. Budući da se ne radi o jednostavnom oživljavanju leša, uskrsnuće se može dogoditi čak i ako je tijelo potpuno uništeno ili raspršeno. To nam pomaže razumjeti zašto se u mnogim urnama pepeo pokojnika čuva zajedno“.

Dikasterij nadalje naglašava da „pepeo umrle osobe, štoviše, potječe iz materijalnih ostataka koji su bili dio povijesnog putovanja osobe – toliko da Crkva pokazuje osobitu brigu i pobožnost prema relikvijama svetaca. Ta pažnja i sjećanje vodi nas i prema stavu svetog poštovanja prema pepelu pokojnika koji čuvamo na svetom mjestu prikladnom za molitvu…“

U odgovoru na pitanje kardinala Zuppija, Dikasterij odgovara da se „može odrediti određeno i trajno sveto mjesto za zajedničko skupljanje i očuvanje pepela umrlih krštenih osoba, s naznakom identiteta svake osobe kako se ne bi izgubila sjećanje na njihova imena”. Crkva, dakle, dopušta mogućnost stavljanja pepela na jedno zajedničko mjesto, kao što je to slučaj s kosturnicama, a da se sačuva uspomena na svakog pokojnika.

U odgovoru na drugo pitanje, Dikasterij navodi: „Crkvena vlast, u skladu s važećim građanskim normama, može razmotriti i ocijeniti zahtjev obitelji da se na odgovarajući način sačuva minimalni dio pepela njihove rodbine na mjestu od značaja za povijest preminule osobe, pod uvjetom da se isključi svaki tip panteističkog, naturalističkog ili nihilističkog nesporazuma i također pod uvjetom da se pepeo preminulog čuva na svetom mjestu.“

Odgovarajući na pitanje vatikanskih medija, Dikasterij je objasnio da intervencija i procjena crkvene vlasti nije samo kanonske nego i pastoralne naravi, kako bi se pomoglo obitelji u razlučivanju, razmotrivši sve aspekte. Budući da neki civilni zakoni zabranjuju podjelu pepela pokojnika, Dikasterij je objasnio da je drugo pitanje proizišlo iz dijaloga između biskupa iz nekoliko različitih zemalja. Odgovor Dikasterija razmatrao je tu mogućnost s teološkog, a ne građanskog stajališta, kako je kasnije pojašnjeno u odgovoru, piše Vatican News a prenosi Bitno.net 

Kardinal Zuppi postavio je pitanje je li moguće čuvati pepeo pokojnika na zajedničkim mjestima i je li moguće zadržati dio pepela na mjestu koje je značajno za pokojnika. Dikasterij je na oba odgovorio potvrdno.

Bolonjski nadbiskup pitanja je postavio jer se sve više ljudi odlučuje za kremaciju pokojnika, a potom rasprše njihov pepeo u prirodi. Pitanja su također postavljena sa željom da „ekonomski razlozi“, odnosno niže cijene koje se asociraju s posipanjem pepela „ne prevladavaju“ te da se daju naznake „što učiniti s pepelom nakon što istekne rok za njegovo čuvanje“ s namjerom ne samo da bude u skladu sa zahtjevima članova obitelji, nego, možda i najvažnije „s kršćanskim navještajem uskrsnuća tijela i dužnim poštovanjem“.

Stoga, prvo je pitanje kardinala Zuppija glasilo: „Uzimajući u obzir kanonsku zabranu posipanja pepela pokojnika, je li moguće pripremiti određeno i trajno sveto mjesto za zajedničko sakupljanje i čuvanje pepela krštenika, uz naznaku osnovnih podataka o svakoj osobi kako se ne bi izgubilo sjećanje na njihova imena, slično onome što se događa u kosturnicama, gdje se kumulativno talože i čuvaju mineralizirani ostaci pokojnika?” Drugo pitanje je glasilo: „Može li se obitelji dopustiti da dio pepela člana svoje obitelji drži na mjestu koje je značajno za povijest pokojnika?“

U odgovoru Dikasterija napominje se da prema naputku Ad resurgendum cum Christo iz 2016. (br. 5), „pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, to jest na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi“. Navedeni su razlozi za tu odluku, točnije potreba da se osigura da pokojnik ne bi ostao „uskraćen za molitvu i spomen rodbine i kršćanske zajednice“ te nadalje da se izbjegne „mogućnost zaborava i nedostatka poštovanja, do čega može, prije svega, doći nakon što mine prvi naraštaj, jednako kao i neprilična ili praznovjerna postupanja“.

U odgovoru Dikasterija piše kako „nam naša vjera govori da ćemo uskrsnuti s istim tjelesnim identitetom, koji je materijalan (kao i svako stvorenje na zemlji), iako će ta materija biti preobražena, oslobođena ograničenja ovoga svijeta“. U tom pogledu, „uskrsnuće će biti ‘u ovom tijelu u kojem sada živimo’ (Formula Fides Damasi); na taj način se izbjegava svaki štetan dualizam između materijalnog i nematerijalnog“. Ipak, „ova preobrazba ne podrazumijeva vraćanje identičnih čestica materije koje su tvorile tijelo ljudskog bića. Stoga tijelo uskrsnule osobe neće nužno biti sastavljeno od istih elemenata koje je imalo prije smrti. Budući da se ne radi o jednostavnom oživljavanju leša, uskrsnuće se može dogoditi čak i ako je tijelo potpuno uništeno ili raspršeno. To nam pomaže razumjeti zašto se u mnogim urnama pepeo pokojnika čuva zajedno“.

Dikasterij nadalje naglašava da „pepeo umrle osobe, štoviše, potječe iz materijalnih ostataka koji su bili dio povijesnog putovanja osobe – toliko da Crkva pokazuje osobitu brigu i pobožnost prema relikvijama svetaca. Ta pažnja i sjećanje vodi nas i prema stavu svetog poštovanja prema pepelu pokojnika koji čuvamo na svetom mjestu prikladnom za molitvu…“

U odgovoru na pitanje kardinala Zuppija, Dikasterij odgovara da se „može odrediti određeno i trajno sveto mjesto za zajedničko skupljanje i očuvanje pepela umrlih krštenih osoba, s naznakom identiteta svake osobe kako se ne bi izgubila sjećanje na njihova imena”. Crkva, dakle, dopušta mogućnost stavljanja pepela na jedno zajedničko mjesto, kao što je to slučaj s kosturnicama, a da se sačuva uspomena na svakog pokojnika.

U odgovoru na drugo pitanje, Dikasterij navodi: „Crkvena vlast, u skladu s važećim građanskim normama, može razmotriti i ocijeniti zahtjev obitelji da se na odgovarajući način sačuva minimalni dio pepela njihove rodbine na mjestu od značaja za povijest preminule osobe, pod uvjetom da se isključi svaki tip panteističkog, naturalističkog ili nihilističkog nesporazuma i također pod uvjetom da se pepeo preminulog čuva na svetom mjestu.“

Odgovarajući na pitanje vatikanskih medija, Dikasterij je objasnio da intervencija i procjena crkvene vlasti nije samo kanonske nego i pastoralne naravi, kako bi se pomoglo obitelji u razlučivanju, razmotrivši sve aspekte. Budući da neki civilni zakoni zabranjuju podjelu pepela pokojnika, Dikasterij je objasnio da je drugo pitanje proizišlo iz dijaloga između biskupa iz nekoliko različitih zemalja. Odgovor Dikasterija razmatrao je tu mogućnost s teološkog, a ne građanskog stajališta, kako je kasnije pojašnjeno u odgovoru, piše Vatican News a prenosi Bitno.net