Spomen-obilježje za djecu koja su poginula od eksplozije granate u središtu Mostara 23. siječnja 1994. godine – Armina (1981.) i Damira (1982.) Rizvana, Emila (1981.) i Emailu (1984.) Meškić, otvoreno je u četvrtak u prolazu ispred zgrade Mostarke.
Tog dana ranjeni su Olja Bojanić, Adnan Mušić, Dragan i Marijofil Šarić.
– Imao sam sreću da sam ostao živ, ova djeca su poginula pored koša, a ja sam ranjen na ulici pored od druge granate koja je pala nekih 20 minuta kasnije. Mi koji smo tog dana ranjeni živimo s ovim svaki dan i naša sjećanja su još uvijek vrlo jaka, drago mi je da je ova ideja za spomenik realizirana i da ne zaboravimo ovu djecu koja su tog dana poginula – kazao je Marijofil Šarić.
Dodao je kako su taj hladni i vedri dan djeca odlučila iskoristiti za druženje i igru.
– Prijatelj i ja otišli smo se provozati biciklom, počele su padati granate i kad smo se vraćali ovdje u prolazu su nas upozorili da su poginula djeca, počeli smo se razilaziti i tada je pala i druga granata koja je pogodila mene i Dragana. U tom trenutku naišao je čovjek koji me odvezao u bolnicu i zbog kojeg sam preživio. Sve do ove godine nisam znao tko je, ali sam ga upoznao točno na godišnjicu ovog događaja i zahvaljujem mu se i ovim putem – kazao je Šarić.
Danas je iz Mostara poslao svima poruku mira.
– Šaljem svima poruku da budu pametni. Svi ovdje znamo što je rat, u Mostaru nas ima raznih nacija i svi smo stradali i zato želim poslati poruku mira i da se poštuju sve žrtve, bilo čije, a posebno djeca – istaknuo je Šarić.
Gradonačelnik Mostara Mario Kordić kazao je kako je vrlo važno očuvati kulturu sjećanja, posebno kada se radi o događaju u kojem su stradala djeca.
– Ljudi su skloni zaboraviti i gurnuti to po strani, a kad se neke stvari zaboravljaju onda dolazimo u napast da pravimo ponovno iste greške i zato su ovakva mjesta i ovakvi događaji prevažni. Dan danas, nažalost, političari koriste ovo i u nekakve osobne promocije i dizanje tenzija. Moj apel svima je da budemo malo ozbiljniji i izdignemo se iznad ovoga, iskažemo potrebni pijetet ovim žrtvama i ovakve stvari ne zloupotrebljavati, ali opet staviti u kontekst i vremena i svega, te da služe onome čemu trebaju služiti, a to je da budu podsjetnik na takva loša vremena i da buduće generacije ne bi napravile istu onu grešku koju smo mi radili 90-ih. Moramo svi zajedno učiniti da ovo bude mjesto sjećanja i da se ne zaboravi da su 90-ih godina ljudi ovdje stradali i nije važno da se nadmećemo tko od koga, svaka žrtva je jednaka i svakoj žrtvi se trebamo pokloniti i treba nam biti upozorenje da se ovo više nikada ne dogodi – kazao je Kordić.
Spomenik je već postojao, ali je bio u lošem stanju i na inicijativu Ilije Kožulja i u komunikaciji s obiteljima žrtava ideja za novom, primjerenom spomen- pločom se realizirala.
– Moj prijatelj i sudionik u svim aktivnostima, novinar Zoran Krešić, u jednom intervjuu kazao je kako ovaj događaj nije dostojno obilježen. Sutradan sam ga nazvao i rekao mu da želim da nešto uradimo. Dao mi je podršku pa smo išli kod gradonačelnika koji nam je sugerirao da radimo na zidu, a ne u prostoru i odatle je sve pošlo. Nije bilo lako, teško mi je bilo doći do nekog od roditelja od stradale djece i uspio sam doći do obitelji Meškić koja se nije htjela sa mnom sastati niti ovdje doći jer im je to bilo previše teško, majka je rekla da tu nije bila 30 godina, ali su nam dali zeleno svijetlo i rekli da uradimo što i kako mislimo da treba. S majkom Armina i Damira Rizvana slučajno sam stupio u kontakt prije nekoliko dana i ona je došla iz Sarajeva i bila danas s nama – kazao je Kožulj.
Dodao je kako je ovaj spomenik, čiji je autor Dalibor Nikolić, doprinos sjećanjima na navedeni događaj, ali i doprinos sjećanjima na svu poginulu i nastradalu djecu i druge ljude u Bosni i Hercegovini i bilo gdje u svijetu.
– Ovo je po meni i ispružena ruka zajedništvu, oprostu i okretanju nekom novom napretku – istaknuo je Kožulj.
