“U strahu su velike oči” stara je izreka, primijenit ćemo je i na BiH, gdje se kupuju rekordne količine hrane unatoč činjenici da je od 2020., kad su počele puste krize, do danas hrana poskupjela od 50 do 100 posto. Ne bi bio problem da bh. građani kupuju hranu koja nema ograničenje, već je problem što se kupuje sve i svašta, pa dođemo do 273 tisuće i 269 tona otpada, što je 83 kilograma hrane po stanovniku, koliko je se baci.
Upravljanje otpadom
Ekonomist i stručnjak za održivi razvoj kojeg smo kontaktirali po ovom pitanju, a koji je želio ostati anoniman, istaknuo je višestruke negativne posljedice za društvo, ekonomiju i okoliš. – Bacanje hrane ima izravan utjecaj na okoliš jer organski otpad na deponijima proizvodi metan, snažan staklenički plin koji doprinosi klimatskim promjenama. Svaka tona bačene hrane znači povećane emisije, a BiH svakako ima problema s upravljanjem otpadom. Osim ekoloških posljedica, bacanje hrane predstavlja i veliki financijski gubitak za kućanstva, što je posebno problematično u uvjetima kada inflacija tjera građane na dodatne troškove.
U vrijeme kada cijene osnovnih namirnica rastu i do 100%, kućanstva u BiH troše sve veći dio svojih primanja na hranu. Bacanje iste hrane poslije predstavlja izravni financijski gubitak, smanjuje životni standard i ostavlja ljude s manje resursa za druge potrebe – istaknuo je. Kaže i da je socijalna dimenzija ovog problema također vrlo izražena. – Veliki broj ljudi u BiH živi na rubu siromaštva i oslanja se na pomoć javnih kuhinja i dobrotvornih organizacija. Kada bi se barem dio ove bačene hrane preusmjerio potrebitima, mogli bismo barem djelomično pomoći tim građanima – kazao je i naglasio važnost stvaranja sustava donacija viškova hrane. I on spominje taj kulturološki izazov kada je riječ o bacanju hrane, odnosno i to je posljedica događaja tijekom prošlosti, kad su ljudi u BiH bili više gladni nego siti, ali gomilanje hrane definitivno nije rješenje ako je ne možemo trajno sačuvati.
– Izreka “U strahu su velike oči” često se primjenjuje na potrošnju hrane jer su ljudi skloni kupiti više nego što im zaista treba. U nesigurnim uvjetima, kao što su inflacija i gospodarske krize, raste potreba za nagomilavanjem zaliha, ali to dovodi do veće količine otpada i rasipanja – priča nam sugovornik. Smatra da su potrebna sustavna rješenja, a svi moramo krenuti od sebe.
Drukčiji pristup
– Kupnja trajnih namirnica može biti dio rješenja jer se time smanjuje količina otpada i osigurava bolja opskrba u kućanstvima, ali to također zahtijeva promjenu navika potrošača. Trajne namirnice, kao što su riža, tjestenina, brašno, grah, leća, konzervirano povrće i voće te određeni sušeni proizvodi i zamrznuta hrana, mogu se skladištiti na dulje razdoblje bez gubitka kvalitete. Također, ono što mi u BiH posebno volimo, suho meso i tvrdi sirevi, poput parmezana, pecorina i sličnih vrsta, mogu se skladištiti na dulje razdoblje, pod uvjetom da se čuvaju u odgovarajućim uvjetima, obično u hladnijim i suhim prostorima. Suho meso je hranjivo i dugotrajno, a sirevi, kada su pravilno zapakirani i skladišteni, mogu zadržati svoju kvalitetu mjesecima, pa i dulje, ako već netko ima potrebu gomilati i takve vrste hrane. To je hrana korisna za balansiranje prehrane i smanjenje troškova na dulji rok, ali ključno je da ljudi nauče planirati kupnju prema stvarnim potrebama – naglasio je. Poručuje da se namirnice koriste učinkovito, uz smanjene gubitke i maksimalno iskorištavanje onoga što imamo.
