Glas vapijućeg u pustinji – najčešći je opis sada već bivšeg banjalučkog biskupa hrabrog i dobrog čovjeka Franje Komarice. U tu svojevrsnu simboličku, ali i demografsku pustinju zvanu Banjalučka biskupija imenovan je novi biskup svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije don Željko Majić. Nekoliko je mogućih razloga zašto upravo don Željko, zašto iz Hercegovine i zašto u Banjalučku biskupiju.

Piše: Miroslav Vasilj

Prvi je istinsko življenje svećeničkog poziva. Čovjek kreativnosti, a ne destrukcije, koji okuplja i zna saslušati. Za svećenika je zaređen u vrijeme biskupa Pavla Žanića 1988. godine. U teškim ratnim uvjetima 1992. i 1993. godine bio je župni vikar katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru. Potom ide u Rim na Papinsko sveučilište Lateranu. Nakon povratka brojne službe pa i ravnatelj Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan. 

Drugi razlog je ekumenizam. Nije tajna da papa Franjo silno želi ekumenizam posebno sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja je najbliža staza do Ruske pravoslavne crkve. Koliko je ekumenizam sa Srpskom i Ruskom pravoslavnom crkvom u ovim uvjetima moguć je sasvim drugo pitanje. Kada se uzmu u obzir odnosi Katoličke crkve u Hrvata sa srpskim pravoslavljem vidi se da ponajmanje prijepora imaju upravo u Hercegovini. Možda i zato don Željko Majić i možda zato Banjaluka. 

Treći razlog bi mogao biti što u Rimu Hercegovinu prepoznaju kao regiju gdje se koliko toliko živi kršćanstvo. Dok se na Zapadu crkve pretvaraju u muzeje i galerije. Dok je broj vjernika sve manji. Dok se ignoriraju vrijednosti kršćanske tradicije. U Hercegovini barem na deklarativnoj razini kršćanstvo nije nešto što je perfekt. U Hercegovini opterećenoj svojim izazovima – jednim fenomenom i jednim slučajem. Možda je i zbog toga don Željko Majić već deseti živući biskup iz Hercegovine kako to izbrojaše kolege novinari. 

I četvrto i ne najmanje bitno je da papa Franjo vrlo mudro katoličke biskupe diljem Hrvatske, BiH i susjednih zemalja raspoređuje po različitim regijama. Hrvate s Kosova u Hercegovinu, Hercegovce u Bosnu, Zagreb, Dalmaciju… Kad si odmaknut. Kada nisi opterećen problemima s kojima si se suočavao od djetinjstva možda možeš pravednije, kvalitetnije i bolje rasuđivati i odlučivati. Možda je i to jedan od razloga.

U svakom slučaju biskup Željko Majić nasljeđuje u narodu omiljenog biskupa Franju Komaricu. Čovjeka koji je sa svojim narodom preživio najteže ratne trenutke u Banjaluci. Dolazi u najranjeniju biskupiju u kojoj su srpska politika i vojska počinili genocid nad Hrvatima-rimokatolicima. Dolazi u biskupiju odakle se čuo glas vapijućeg u pustinji. Možda se, tko zna, za one malobrojne preživjele rimokatolike u toj biskupiji taj glas iz pustinje pretvori u obećanu zemlju na svakom pedlju biskupije od Livna, Jajca, Banjaluke do Kotor Varoši.   

Glas vapijućeg u pustinji – najčešći je opis sada već bivšeg banjalučkog biskupa hrabrog i dobrog čovjeka Franje Komarice. U tu svojevrsnu simboličku, ali i demografsku pustinju zvanu Banjalučka biskupija imenovan je novi biskup svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije don Željko Majić. Nekoliko je mogućih razloga zašto upravo don Željko, zašto iz Hercegovine i zašto u Banjalučku biskupiju.

Piše: Miroslav Vasilj

Prvi je istinsko življenje svećeničkog poziva. Čovjek kreativnosti, a ne destrukcije, koji okuplja i zna saslušati. Za svećenika je zaređen u vrijeme biskupa Pavla Žanića 1988. godine. U teškim ratnim uvjetima 1992. i 1993. godine bio je župni vikar katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru. Potom ide u Rim na Papinsko sveučilište Lateranu. Nakon povratka brojne službe pa i ravnatelj Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan. 

Drugi razlog je ekumenizam. Nije tajna da papa Franjo silno želi ekumenizam posebno sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja je najbliža staza do Ruske pravoslavne crkve. Koliko je ekumenizam sa Srpskom i Ruskom pravoslavnom crkvom u ovim uvjetima moguć je sasvim drugo pitanje. Kada se uzmu u obzir odnosi Katoličke crkve u Hrvata sa srpskim pravoslavljem vidi se da ponajmanje prijepora imaju upravo u Hercegovini. Možda i zato don Željko Majić i možda zato Banjaluka. 

Treći razlog bi mogao biti što u Rimu Hercegovinu prepoznaju kao regiju gdje se koliko toliko živi kršćanstvo. Dok se na Zapadu crkve pretvaraju u muzeje i galerije. Dok je broj vjernika sve manji. Dok se ignoriraju vrijednosti kršćanske tradicije. U Hercegovini barem na deklarativnoj razini kršćanstvo nije nešto što je perfekt. U Hercegovini opterećenoj svojim izazovima – jednim fenomenom i jednim slučajem. Možda je i zbog toga don Željko Majić već deseti živući biskup iz Hercegovine kako to izbrojaše kolege novinari. 

I četvrto i ne najmanje bitno je da papa Franjo vrlo mudro katoličke biskupe diljem Hrvatske, BiH i susjednih zemalja raspoređuje po različitim regijama. Hrvate s Kosova u Hercegovinu, Hercegovce u Bosnu, Zagreb, Dalmaciju… Kad si odmaknut. Kada nisi opterećen problemima s kojima si se suočavao od djetinjstva možda možeš pravednije, kvalitetnije i bolje rasuđivati i odlučivati. Možda je i to jedan od razloga.

U svakom slučaju biskup Željko Majić nasljeđuje u narodu omiljenog biskupa Franju Komaricu. Čovjeka koji je sa svojim narodom preživio najteže ratne trenutke u Banjaluci. Dolazi u najranjeniju biskupiju u kojoj su srpska politika i vojska počinili genocid nad Hrvatima-rimokatolicima. Dolazi u biskupiju odakle se čuo glas vapijućeg u pustinji. Možda se, tko zna, za one malobrojne preživjele rimokatolike u toj biskupiji taj glas iz pustinje pretvori u obećanu zemlju na svakom pedlju biskupije od Livna, Jajca, Banjaluke do Kotor Varoši.