Četiri desetljeća nakon najgore nuklearne katastrofe u povijesti, Černobilska zona isključenja i dalje je mjesto preopasno za ljudski život. Međutim, tamo gdje su ljudi zauvijek otišli, a ruska invazija ostavila nove ožiljke u obliku rovova i minskih polja, priroda je pritisnula “gumb za resetiranje”.
Danas najdivlji konji na svijetu slobodno lutaju zagađenim prostranstvom, koje je postalo preopasno za ljude. Preko Černobilske zone isključenja, Prževaljski konji, zdepasti, boje pijeska i pomalo nalik igračkama, pasu u radioaktivnom krajoliku većem od cijelog Luksemburga.
Eksplozija u nuklearnoj elektrani u tadašnjoj Ukrajinskoj SSR 26. travnja 1986. proširila je radioaktivni oblak po Europi i prisilila vlasti na evakuaciju cijelih gradova, raselivši desetke tisuća ljudi. Bila je to najgora nuklearna katastrofa u povijesti.
Četiri desetljeća kasnije, Černobil još uvijek je preopasan za ljude. Međutim, divlje životinje su se vratile.
Vukovi sada lutaju prostranom ničijom zemljom koja se proteže preko Ukrajine i Bjelorusije, a smeđi medvjedi su se vratili prvi put u više od stotinu godina. Populacije risova, losova, jelena, pa čak i čopora pasa lutalica ponovno su u porastu.
Prževalskijevi konji, porijeklom iz Mongolije, koji su nekoć bili na rubu izumiranja, ovdje su naseljeni 1998. godine kao dio znanstvenog eksperimenta.
Poznati kao “takhi” (duh) u Mongoliji, ovi se konji razlikuju od domaćih pasmina: imaju 33 para kromosoma, u usporedbi s 32 kod pitomih konja. Svoje sadašnje ime dobili su od ruskog istraživača koji ih je prvi službeno opisao.
-Činjenica da danas u Ukrajini postoji slobodna populacija ovih konja malo je čudo – kaže Denys Vyshnevskyi, glavni znanstvenik za zaštitu prirode u ovoj zoni.
Bez prisutnosti i utjecaja ljudi, dodaje, dijelovi zone isključenja danas nalikuju europskim krajolicima od prije nekoliko stoljeća i naglašava: “Priroda se relativno brzo i učinkovito oporavlja.”
Transformacija je vidljiva na svakom koraku. Drveće probija napuštene zgrade, ceste nestaju u šumi, a izblijedjeli sovjetski znakovi stoje uz iskrivljene drvene križeve na zapuštenim grobljima.
Skrivene kamere prikazuju konje kako se prilagođavaju na potpuno neočekivane načine. Sklanjaju se u srušene štale i napuštene kuće kako bi se zaštitili od ekstremnih vremenskih uvjeta i insekata, te znaju tamo prenoćiti.
Životinje žive u manjim društvenim skupinama, obično jedan pastuh s nekoliko kobila i ždrebadi, dok mlađi mužjaci formiraju odvojene čopore. Iako su mnogi uginuli odmah nakon naseljavanja, ostali su se uspješno prilagodili.
Praćenje njihovog kretanja oduzima puno vremena. Višnjevski često satima sam vozi kroz zonu, postavljajući skrivene foto-zamke sa senzorima pokreta, pričvršćene na drveće u kamuflažnim kutijama.
Unatoč trajnom zračenju, znanstvenici nisu zabilježili masovno uginuće životinja, iako postoje suptilnije posljedice zračenja. Neke žabe razvile su primjetno tamniju kožu, a ptice u područjima s višim razinama zračenja sklonije su katarakti.
Međutim, pojavile su se nove prijetnje.
S ruskom invazijom 2022. godine, borbe su se preselile u zonu isključenja dok su trupe napredovale prema Kijevu, kopajući rovove i utvrde u kontaminiranom tlu. Šume su opustošili požari uzrokovani vojnim aktivnostima.
Oštre ratne zime također su ostavile svoj trag. Zbog oštećenja elektroenergetske mreže, lokalna područja ostala su bez resursa, a znanstvenici bilježe porast broja srušenih stabala i uginulih životinja, žrtava i ekstremnih vremenskih uvjeta i na brzinu podignutih vojnih utvrda.
-Većinu šumskih požara uzrokuju oboreni dronovi – kaže Oleksandr Polischuk, zapovjednik vatrogasne postrojbe u zoni. “Ponekad moramo putovati desetke kilometara da bismo došli do njih”.
Takvi požari mogu ponovno lansirati radioaktivne čestice u zrak.
Danas zona više nije samo slučajno utočište za divlje životinje. Postala je strogo čuvani vojni koridor, ispresijecan betonskim barijerama, bodljikavom žicom i minskim poljima, krajolik koji neki opisuju kao mračan, ali jezivo lijep.
Osoblje radi u smjenama kako bi ograničilo izloženost zračenju. Černobil će vjerojatno ostati zatvoren za javnost generacijama koje dolaze, preopasan za ljude, ali vrvi životom.
-Za nas koji se bavimo zaštitom prirode i ekologijom, ovo je svojevrsno čudo – zaključuje Vyshnevskyi. “Ovo područje se nekada maksimalno iskorištavalo, kroz poljoprivredu, gradove, infrastrukturu. Ali priroda je, na neki način, pritisnula gumb za resetiranje”.
