Pred nekoliko stotina hodočasnika iz raznih mjesta Bosanske Posavine te susjedne Republike Hrvatske Misno slavlje u kapeli podignutoj prije jedanaest godina na grobu nepoznate djevojke u selu Pjevalovac koje pripada župi sv. Ivana Krstitelja u Bijelom Brdu kod Dervente u Bosanskoj Posavini predvodio je u subotu, 26. kolovoza domaći župnik Marko Slišković. Suslavio je mons. Pero Zeba umirovljeni svećenik Riječne nadbiskupije, povratnik u Bijelo Brdo.
Na početku homilije vlč. Slišković je naglasio kako je ta mlada djevojka umrla mučeničkom smrću jer nije pristala na zlo bojeći se Boga i štujući sebe i svoj život.
„Okupljeni danas na njezinom grobu pozvani smo učiti od te nevine djevojke, pozvani smo jedni drugima biti poslužitelji, Šimuni Cirenci koji ćemo pomagati jedni drugima nositi križ, prepoznavati dobro u bližnjima. Pozvani smo iskreno moliti Gospodina i on će nam sigurno pomoći. U ovome svijetu mi smo kršćani pozvani biti svjedoci mira i dobra, živjeti da nas drugi prepoznaju po tome da se ljubimo. Pozvani smo ovdje na zemlji graditi Kraljevstvo Božje, čineći to malim dobrim djelima, obdržavati Božje zapovijedi iz ljubavi, žrtvovati se. Na ovome svetom mjestu povjerimo Gospodinu sve što nas muči, pružimo mu ruke s povjerenjem da njegov zagrljaj neće izostati. Jednoga dana pred licem Božjim jedino će biti važno koliko smo dobra učinili, koliko smo pomogli svom bližnjemu, koliko smo križeva ponijeli… Govorimo djeci o svojim uzorima, o najvećem uzoru Isusu Kristu. Ovaj križ nekada je bio znak propasti, sramote, no, kad je Krist na njemu umro postao je najveći simbol muke, ali i uskrsnuća i života vječnoga. Neka nam naši križevi budu relikvije, prihvatimo Božju volju u svome životu. U svojoj čestitosti i vjeri neka nam ova djevojka bude uzor i svijetao primjer u životu…“, neke su od snažnih i utješnih poruka vlč. Sliškovića u homiliji.
Brojni su vjernici toga dan pristupili ispovjedi, a druženje poslije mise nastavili uz zajednički ručak koji su članovi udruge Posavljak i Župa Bijelo Brdo uz donaciju dobročinitelja pod velikim šatorom za sve pripremili.
U znak zahvale Gospodinu za sve uslišane molitve po zagovoru te mlade djevojke toga su dana od župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Koraću prešavši pješice 13 kilometara do curskog groba hodočastili vjernici: Marko Horvatović, Jozo Jelinić, Miroslav Jurić, Šandor Lipovac, Jozo Garić, Tomislav Garić i Jozo Jelinić, mlađi.
Inače, Djevojački ili curski grob nalazi se u selu Pjevalovac kod Dervente uz sami put koji vodi od Derventskog Luga kroz Kuljenovce i Pjevalovac do regionalnog puta uz rijeku Savu, a na imanju je hrvatske povratnice Marice Sirovina, uz samu njezinu, u ratu porušenu pa obnovljenu kuću. Njezina majka prenijela joj je legendu o tome grobu, a ona ju je čula od svojih novih ukućana, oni pak od predaka i tako s koljena na koljeno. Taj kultni grob je fenomen koji nadživljava vrijeme i sve nepogode i u svojoj dugotrajnosti stalno se obnavlja. Vrijeme nastanka te legende i vrijeme događaja nepoznato je, kao što su anonimni i akteri priče, ali priča je poznata i na nekim drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, barem u svojim bitnim elementima: djevojka koja smrću brani svoju čast i zbog toga postaje predmet poštovanja, štovanja pa i čudesnih djela. Ona se prenosi s koljena na koljeno. Tako se priča da je ta djevojka čuvala blago na toj brdovitoj pjevalovačkoj kosi kada su putem, koji se danas ne koristi ali mu je stara trasa sačuvana, naišli turski vojnici. Vidjevši je onako lijepu, a samu, uhvatili su je i pokušali joj nasilu oduzeti čast. Ona se tako silovito opirala da su je, bijesni, odlučili ubiti. Odsjekli su joj glavu, a glava se otkotrljala niz brdo i na mjestu gdje se zaustavila progovorila je: Onaj tko posjeti moj grob u mladu nedjelju prije izlaska sunca ozdravit će od glavobolje ako je ima. Tu je pokopano i djevojčino tijelo i od tad se grob čuva i štuje i na njemu se čudesa događaju. Vjernici, uglavnom katolici, često su dolazili na mjesto groba, ali pojedinačno i privatno. Po zagovoru te djevojke događala su se mnoga čudesna ozdravljenja napose od glavobolje i glas o tome stalno je bio živ.
Kapelicu nad grobom te nepoznate djevojke, koji je do tada bio obilježen samo križem, podigao je mons. Stjepan Zeba, župnik u Krasnom, inače sin te župe. Kako je i sam često imao teške migrene molio je na grobu te djevojke i ozdravio, a u zahvalu za ozdravljenje sagradio je kapelicu koja je blagoslovljena 2012. Kapelica je otvorenog tipa kako bi ljudi u svako vrijeme slobodno mogli ući u prostor. Grob je ukomponiran u pod kapelice iza oltara i prekriven staklom, a na stražnjem zidu postavljena je slika-reljef koji prikazuje djevojku i napadače. Kapelica je svečano otvorena svake godine zadnje nedjelje mjeseca kolovoza i taj termin je prihvaćen kao budući dan godišnjeg okupljanja i misnog slavlja na grobu nepoznate svetice.
