e na oko 17 stupnjeva Celzijevih ispod ništice. Preko noći će se, kaže prognoza, živa na termometru spušta i do – 26. Upravo toliko iznosi najniža ikad izmjerena temperatura i u Zagrebu. Hladni rekord zbio se 15. siječnja 1985. Početak te godine bio je toliko leden da se zabijelio i najsunčaniji hrvatski otok – Hvar – gdje se snijeg zadržao rekordnih dva tjedna u komadu.
Bila je to zima za vrijeme koje su na području cijele bivše države srušeni mnogi temperaturni rekordi kakvi nisu zabilježeni ni ikada prije, ali bogme ni poslije. Tako je i u blizini Mostara, na tek nešto više od 15 kilometara zračne udaljenosti od tog grada, u šumskom predjelu između Bogodola i Širokog Brijega, u utorak 8. siječnja te 1985. u kosti probijala, doslovce, sibirska hladnoća. Bilo je -27, piše Elvis Sprečić u tekstu o sestrama Čuljak, povodom 40 godina od nesreće, a koji u cijelosti izlazi u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH u četvrtak 8. siječnja 2026. godine.
Dva dana prije, u nedjelju, dvije sestre, 18-godišnja Šima Čuljak i godinu dana mlađa Draženka, krenule su iz Bogodola u Mostar kako bi pomogle majci Radici koja je u Mostaru dobila posao čistačice, pa su joj kćeri povremeno “uskakale”. To putovanje pretvorit će ih u najpoznatije sestre nekadašnje Jugoslavije, a priča o tome kako su, obučene tek u lagane traper-jakne, tjedan dana usred šume preživljavale na temperaturama koje su se kretale između – 15 i – 27, prometnut će ih u heroine bivše države. Na žalost, ne bez posljedica.
–Jako bih željela da mogu osjetiti pijesak pod nogama dok hodam plažom – govori nam Draženka. Kod nas je tri popodne, a kod nje devet ujutro. Živi u Kanadi, u Vinelandu, pitomom dijelu zemlje uz južnu obalu jezera Ontario.
–Tu ima dosta brežuljaka, vinove loze, krajolik me podsjeća na Hercegovinu u kojoj sam odrasla – govori. U Vineland, odnosno zemlju vina, preselila se iz Toronta koji se nalazi odmah s druge strane jezera. Voli li više crno ili bijelo?
–Ovisi o prilici, ali može oboje, ne diskriminiram – odgovara uz smijeh. A je li se i sama okušala u tome da napravi koju litru vina?
–Nažalost u dvorištu nemam vinovu lozu. Razmišljala sam o tome da je posadim, ali čula sam da ima dosta problema s tim jer ovdje ima dosta rakuna i vjeverica, pa je oštete – govori, odmah nastavljajući: – Ali zato imam svoj vrt u kojem sam posadila puno rajčice, paprike, krastavca, svakakvih začina. To mi sve odlično uspijeva. Pitamo je brine li se sama za vrt ili joj netko pomaže.
–To je moj projekt, sin je već velik, oženio se i odselio, tako da živim sama – odgovara. Razgovaramo dalje, malo o poslu, malo o hobijima, njezinoj ljubavi prema sportu i uspješnim rezultatima koje je ostvarila tijekom godina. Bila je prvakinja Kanade u kajaku i kanuu, osvojila nekoliko medalja u skijanju, i dalje redovito odlazi u teretanu kako bi bila u formi, trenirala je i sjedeću odbojku, hokej na saonicama…
–Ne volim da me ljudi gledaju kroz prizmu toga što sam ostala bez nogu, tj. bez potkoljenica. To je dio mene i to me obilježilo, ali smatram da me nije obilježilo na neki loš način, mnogo toga što sam probala u životu probala sam upravo zbog toga što sam imala, odnosno još uvijek imam proteze. Postoje neke stvari koje ne mogu, kao što je ono što sam već spomenula, osjetiti taj pijesak pod nogama, ali to je jedna od rijetkih stvari u životu za koje sam zakinuta. Uostalom, da me niste direktno pitali da izdvojim nešto negativno, ne bih to ni spomenula – govori nam Draženka. Nema kod nje ni trunke gorčine u glasu, dapače, naglašava kako je za potrebe snimanja jednog od zadnjih priloga o njoj, a svako toliko u Kanadi, gdje su također čuli za njihovu priču, ih kontaktira neka novinarska ekipa, preskakala uže.
Odlično smo se zabavili, a na kraju smo se i natjecali, nitko me nije uspio dobiti – smije se. O kakvoj se osobi radi, svjedoči i epizoda koja se odigrala odmah nakon što se 1993. doselila u Kanadu. Tamo je, nakon rješavanja određene papirologije, dobila pravo na jednu protezu. Kako je staru, doduše lošiju protezu, donijela iz BiH, od tamošnjeg ortopeda zatražila je da joj izradi protezu “na štiklu”.
–Obožavam plesati, a ne mogu na haljinu obući tenisice pa izaći van. Tako sam zbog mode htjela imati i protezu na koju mogu obuvati štikle i onda sam u njima izlazila, zabavljala se. Te su proteze bile predivne, ali nisam u njima mogla dugo izdržati, pa sam poslije napravila i jedne na ravnu petu – nabraja Draženka koja nam pojašnjava da se ubrzo nakon dolaska u Kanadu, kamo se, nakon što je počeo rat, doselila na poziv sestre koja je tamo otišla tri godine prije, zaposlila u Hyundaiju, točnije u IT sektoru te kompanije. U početku, kaže, nije znala ni jezik, a bogme ni uključiti računalo. Engleski je relativno brzo svladala, danas razumije te donekle govori i francuski, a na poslu je prošla više stepenica kako bi došla do pozicije vođe tima u odjelu koji se bavi održavanjem računalnih sistema.
Kompletnu priču o sestrama Čuljak čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH u četvrtak, 8. siječnja 2026. godine…
