Koliko novca trebate imati na računu kada navršite 30, 40 ili 50 godina kako biste u budućnosti mogli bezbrižnije dočekati mirovinu? Iako na to pitanje ne postoji univerzalan odgovor, jer se prihodi, životni troškovi i financijski ciljevi razlikuju od osobe do osobe, američka financijska tvrtka Fidelity ponudila je jednostavnu smjernicu koja bi mnogima mogla pomoći u procjeni vlastite financijske situacije.
Prema njihovu modelu, iznos mirovinske štednje trebao bi postupno rasti tijekom radnog vijeka, a njegova visina uspoređuje se s godišnjom plaćom pojedinca. Ideja je relativno jednostavna: što ste bliže mirovini, to biste trebali imati više ušteđenog novca kako biste nakon prestanka rada mogli zadržati željeni životni standard.
Ova smjernica ne predstavlja obvezu niti jamstvo financijske sigurnosti, ali može poslužiti kao koristan orijentir svima koji žele provjeriti napreduju li dovoljno brzo u stvaranju financijske pričuve za starost.
Koliko biste trebali imati ušteđeno u svakoj životnoj dobi?
Fidelity je razvio model prema kojem se potrebna mirovinska štednja povećava u odnosu na godišnje prihode. Pritom je postavio nekoliko kontrolnih točaka koje pokazuju koliko bi osoba okvirno trebala imati ušteđeno u pojedinim životnim razdobljima.
Prema toj preporuci, do navršene 30. godine cilj bi trebao biti uštedjeti iznos jednak jednoj godišnjoj plaći. Kada osoba navrši 40 godina, taj bi iznos trebao odgovarati trima godišnjim plaćama, dok bi se do 50. godine trebao povećati na šest godišnjih plaća.
U dobi od 60 godina preporučena razina štednje iznosi osam godišnjih plaća, a krajnja kontrolna točka postavljena je na 67. godinu, kada bi osoba trebala imati ušteđeno približno deset godišnjih plaća.
Drugim riječima, prema ovom modelu, osoba bi do odlaska u mirovinu trebala izgraditi štednju koja odgovara deseterostrukom iznosu njezine godišnje zarade.
Primjer pokazuje koliko novca to zapravo znači
Kako bi se ova smjernica lakše razumjela, potrebno ju je povezati s konkretnim prihodima. Naime, Fidelity ne propisuje jedan fiksni iznos koji bi svi trebali imati na računu, nego cilj prilagođava visini godišnje plaće.
Primjerice, osoba koja s 40 godina zarađuje 20.000 eura godišnje prema ovom bi modelu trebala imati približno 60.000 eura mirovinske štednje. To odgovara iznosu od triju godišnjih plaća, koliko je predviđeno za tu životnu dob.
Ako osoba ostvaruje veće godišnje prihode, povećava se i cilj štednje. Jednako tako, oni s nižim primanjima uspoređuju svoju ušteđevinu s manjim iznosima.
Fidelity uz navedene kontrolne točke preporučuje i da se tijekom radnog vijeka za mirovinu izdvaja približno 15 posto godišnjih prihoda. U taj postotak uračunavaju se i eventualni doprinosi poslodavca, što znači da se ne mora nužno raditi isključivo o novcu koji zaposlenik samostalno odvaja od svoje plaće.
Takav pristup trebao bi omogućiti postupno stvaranje mirovinske pričuve, umjesto da se financijska sigurnost u starosti pokušava osigurati tek nekoliko godina prije prestanka rada.
Zašto ista količina novca nije dovoljna za svakoga?
Iako su brojke koje navodi Fidelity jednostavne i lako razumljive, važno je istaknuti da one nisu univerzalno financijsko pravilo. Potreban iznos za mirovinu ovisi o nizu okolnosti, zbog čega dvije osobe iste dobi i s jednakim prihodima ne moraju imati jednake financijske potrebe.
Jedan od najvažnijih čimbenika jest dob u kojoj osoba planira prestati raditi. Oni koji žele ranije otići u mirovinu vjerojatno će morati osigurati veću ušteđevinu jer će njihova financijska sredstva morati pokrivati dulje razdoblje bez redovitih prihoda od rada.
S druge strane, osobe koje planiraju raditi dulje mogu imati manju potrebu za početnom ušteđevinom jer će kraće razdoblje ovisiti o sredstvima namijenjenima mirovini.
Važni su i budući životni troškovi, visina prihoda, životni standard koji osoba želi zadržati nakon prestanka rada te očekivani prihodi tijekom mirovine. Pritom treba uzeti u obzir i druge izvore financiranja, jer ukupna mirovinska sigurnost ne ovisi isključivo o novcu koji je pojedinac samostalno uspio uštedjeti.
Upravo zbog toga procjena potrebne štednje ne može se temeljiti samo na godišnjoj plaći. Važno je uzeti u obzir cjelokupnu financijsku situaciju i očekivane okolnosti nakon umirovljenja.
Ako nemate tri godišnje plaće ušteđene do 40. godine, ne znači da ste zakasnili
Jedna od najvažnijih poruka Fidelityjeva modela jest da navedene iznose treba promatrati kao kontrolne točke, a ne kao stroge financijske rokove koje svatko mora ispuniti.
Primjerice, osoba koja s 40 godina nema ušteđeno tri godišnje plaće ne bi trebala automatski zaključiti da je zakasnila s planiranjem mirovine ili da više ne može postići financijsku sigurnost. Jednako tako, osoba koja je premašila preporučeni iznos nije nužno potpuno spremna za odlazak u mirovinu.
Sama visina štednje ne govori cijelu priču. Potrebno je razmotriti koliko osoba zarađuje, koliki su joj svakodnevni troškovi, koliko novca može redovito izdvajati, kada planira prestati raditi i kakve prihode može očekivati nakon umirovljenja.
Upravo zato ove preporuke mogu biti korisne kao početna točka za planiranje, ali ne mogu zamijeniti individualnu procjenu financijskih potreba.
Deset godišnjih plaća do 67. godine kao dugoročni cilj
Fidelityjeva smjernica nudi jednostavan način praćenja napretka prema financijski sigurnijoj mirovini. Prema tom modelu, cilj je do 30. godine imati jednu godišnju plaću ušteđenu, do 40. tri, do 50. šest, do 60. osam, a do 67. godine približno deset godišnjih plaća.
Takve brojke mogu pomoći ljudima da na vrijeme razmisle o svojoj budućnosti i počnu sustavnije planirati štednju. Posebno je važna preporuka o izdvajanju približno 15 posto godišnjih prihoda, uključujući eventualne doprinose poslodavca, jer redovito odvajanje novca tijekom duljeg razdoblja može biti važan dio pripreme za mirovinu.
Ipak, najvažnije je razumjeti da ne postoji jedna formula koja odgovara svima. Netko će za željeni životni standard trebati znatno više od deset godišnjih plaća, dok će drugome, zahvaljujući drugim izvorima prihoda i nižim životnim troškovima, biti dovoljan i manji iznos.
Zato je pravilo jedne godišnje plaće do 30., triju do 40., šest do 50. i deset do 67. godine najbolje promatrati kao dugoročni financijski orijentir, a ne kao univerzalni recept za svakoga tko želi mirno dočekati mirovinu, piše Dnevno.hr.
