U studiji su analizirali DNK podatke 146 skeleta ljudi koji su živjeli u prvom mileniju nove ere i iskopani su s 20 različitih lokacija na Balkanu – u Hrvatskoj, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj i Albaniji. Rezultati otkrivaju da je genetski fond svih tih pojedinaca sličan, a i da je gotovo identičan genetskom fondu današnjih jugoistočnih Europljana.
Stav da je zajednički etnički identitet koji se ne zasniva samo na kulturi, jeziku ili religiji već i biološkom podrijetlu široko je rasprostranjen.
“Ovaj ‘genetski nacionalizam’ bio je jedan od razloga za krvave devedesete i građanski rat među republikama bivše Jugoslavije. Način razmišljanja bio je: Bili smo ovdje prvi, vrijedimo više od ostalih, a mi smo potpuno drukčiji, zato možemo dominirati nad ostalima i protjerati ih. Ili se tvrdi da su ostali zapravo dolazili iz vlastite etničke grupe, a ona je originalna. Ovo je razmišljanje i danas rašireno”, piše Adelheid Wölfl iz Sarajeva u listu Neue Zürcher Zeitung am Sonntag, čiju skraćenu verziju prenosi DW.
Srpski novinar, koji je kasnije postao ministar za obitelj i demografiju, Ratko Dmitrović, objasnio je 2018. da su Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci svi istog podrijetla: oni su svi Srbi. Prema njegovim riječima, ostale etničke grupe zapravo su Srbi koji su jednostavno izdali svoje srpstvo.
Bivši hrvatski ministar obrazovanja Dragan Primorac, doktor i genetičar, smatra da su “više od tri četvrtine današnjih hrvatskih muškaraca potomci starih Europljana koji su živjeli u posljednjem ledenom dobu prije 20.000 godina na području današnje Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine”.
Te su priče znanstvena glupost, što dokazuje i nova studija s Harvarda.
“Kada biste mi dali DNK neke osobe i da vam moram reći je li ta osoba Hrvat ili Srbin, bilo bi izuzetno teško. Hrvati, Srbi i drugi kulturni su termini, ali ne odražavaju vrlo staru diferencijaciju u njihovoj demografsko-genetskoj povijesti”, kaže arheogenetičar Injigo Olalde, jedan od autora studije Genetička povijest Balkana od rimske granice do migracije Slavena, koja je objavljena u prosincu.
U studiji su analizirali DNK podatke 146 skeleta ljudi koji su živjeli u prvom mileniju nove ere i iskopani su s 20 različitih lokacija na Balkanu – u Hrvatskoj, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj i Albaniji.
Rezultati otkrivaju sljedeće: prvo, genski fond svih tih pojedinaca je sličan, a drugo, gotovo je identičan genskom fondu današnjih jugoistočnih Europljana.
Migracijski tokovi također se mogu pratiti preko DNK-a. Između 250. i 550. godine nove ere ljudi iz srednje i sjeverne Europe i Pontijsko-kaspijske stepe stigli su u jugoistočnu Europu. Nakon završetka rimske vladavine, odnosno između 6. i 10. stoljeća, sve veći broj migranata koji su govorili slavenski dolazi iz sjeveroistočne Europe. Prema studiji, njihov DNK danas se može pronaći kod 30 do 60 posto stanovništva na Balkanu. Ovi migranti nisu zamijenili ljude koji su živjeli u toj regiji tijekom brončanog ili željeznog doba, već su se pomiješali s njima.
Pitanje je hoće li studija naći put i u svijest šire javnosti na Balkanu. Jer ovdje neki “znanstvenici” doprinose nacionalističkoj i rasističkoj historiografiji. U Hrvatskoj su to bile teorije Franje Račkog. Tvrdio je da su “Hrvati” tijekom seobe stigli u “djelomično praznu kuću”, tako da se nisu miješali, te da sadašnje stanovništvo vodi direktno podrijetlo od doseljenika koji govore slavenski.
Direktor Centra za studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu Florian Bieber kaže da kritički pogled na podjelu na etničke grupe nije raširen.
Političarka radikalne desnice bosanskih Srba Biljana Plavšić, bivša potpredsjednica pseudorepublike Republike Srpske, izjavila je oko 1993. da ona i drugi srpski nacionalisti nisu u stanju pregovarati s muslimanima iz genetskih razloga.
“Bio je to genetski deformirani materijal koji je prihvatio islam. I sada, naravno, postaje sve koncentriraniji sa svakom uzastopnom generacijom. Postaje sve gore i gore. Tijekom stoljeća geni su nastavili propadati”, kaže ta biologinja po struci. Bosanski Srbi bili su etnički i rasno superiorniji od bosanskih Muslimana, smatrala je ona.
Arheolog Mario Gavranović iz Austrijske akademije znanosti upozorava na pseudoznanstvenu teoriju o podrijetlu koja se koristi u propagandne svrhe i ističe da se ta rasistička ideologija širi i danas.
Na primjer, srpsko udruženje Poreklo prikuplja DNK uzorke kako bi ušlo u trag “srpskom nasljeđu”. Iz Porekla tvrde da Srbi sigurno nisu pomiješani s “turskom krvlju”. Istoimeno crnogorsko udruženje tvrdi da Srbi imaju potpuno drukčije gene od Albanaca.
Jedna je od rasprostranjenih ideja da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci potekli direktno od doseljenih Slavena iz sjeveroistočne Europe u jednoj liniji i bez miješanja s drugima. Neki Albanci vjeruju da su direktni potomci Ilira, neki Grci vjeruju da vode podrijetlo od starih Grka.
“Nema genetske osnove za razlike među etničkim grupama”, naglašava Naris Pojskić s Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu, čovjek koji kaže da je krajem 19. stoljeća Austrijanac Augustin Weisbach pokušao “mjerenjima opsega glave” utvrditi postoji li razlika između pravoslavnih, katoličkih ili muslimanskih Bošnjaka. Weisbach nije našao nijednu.
“Svi pripadamo istom genskom fondu. Uvijek smo duboko u sebi znali da nema razlike”, kaže Pojskić.
Desničarski ideolozi koji ipak tvrde da su grupe biološki različite ignorirat će istraživanje DNK-a, kaže on.
