Poraz je ponekad prilika, a pobjeda ponekad zamka – napisao je jednom prilikom francuski akademik i spisatelj libanonskih korijena Amin Maalouf. I zaista je tako. Sjetimo se samo diplomatsko-obavještajno-pravno-medijske akcije bošnjačke politike. Hrvate su u Haagu i na domaćim sudovima uspjeli proglasiti zločincima. Kako? Raznoraznim smicalicama, pritiscima i podvalama. Zbog međunarodnih okolnosti. Ali i hrvatske nesposobnosti, licemjerstva i korupcije. Istina tu naravno nije važna. Uostalom Louise Arbour je to lijepo sažela rečenicom – zločini Muslimana nad Hrvatima nisu u fokusu interesa Haaškog tužiteljstva!
U isto to vrijeme sa pijedestala moralne superiornosti gradili su sliku bošnjačkog političkog i vojnog vodstva kao pravednog. Svi oni koji su bili u Armiji BiH bez obzira bili časni ljudi ili ratni zločinci proglašavaju se herojima. Nije tu važna sudbina na stotine i stotine civila u sustavnoj kampanji istrebljenja Hrvata-rimokatolika u sjevernoj Hercegovini gdje su ubijali tek rođenu djecu, žene, starce. Neke od njih Alijini mudžahedini ubijali su ritualno. Nije važno ni zatvaranje na stotine i stotine civila u konc-logoru Muzej u Jablanici. Ništa od toga nije važno jer su to radili „naši“. A „naši“ što god uradili mogu biti samo heroji.
I ove 2023. godine ta izopačena politika zla traje. Bilo kakav spomen HVO-a na noge diže znane i neznane dežurne bukadžije i huškače. Evo samo posljednje odlikovanje predsjednika Republike Zorana Milanovića slavnoj Poskok bojni HVO-a na Širokom Brijegu izazvalo je salve uvreda. Naravno izvukla se i nekakva presuda u kojoj je spomenuta ta bojna kao razlog hajke. Pa sjetimo se samo Muzeja HVO-a i kuke i motike koja se digla protiv tog projekta.
Već mjesecima svakojake uvrede i prijetnje doživljavaju i dvije žene. Predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara i federalna ministrica kulture i sporta Sanja Vlaisavljević samo zato što su se usudile spomenuti nekoga od hrvatskih političara koji je osuđen u Haagu. I to uvrede od udruga koje nose zvučne nazive. Pazite sad ovo: genocid, logoraši, žrtve rata… I hajde se ti obrani od toga.
I dok traje hajka, koja je očigledno neka vrsta dimne zavjese, u isto to vrijeme odbjegli osuđeni ratni zločinac Sakib Mahmuljin uživa na obali Egejskog mora. Razlog? Odjednom se razbolio! Bošnjački član krnjeg Predsjedništva BiH Denis Bećirević u službeni posjet prima osuđenog ratnog zločinca Osmana Osmanovića. A podizanje optužnice protiv zapovjednika Armije BiH iz Goražda Ahmeta Sjedića, Ferida Buljubašića i 11 pripadnika Armije BiH izaziva buru reakcija radikalnih, ali i umjerenih bošnjačkih političara. Zaključak je jedinstven – oni nisu zločinci nego heroji! I tako misle i u spomenutim udrugama za genocid, logoraše i žrtve rata jer su oni „naši“. A što misle u hrvatskim udrugama proisteklim iz Domovinskog rata nitko ne zna jer oni imaju prečeg posla.
Vratimo se Maaloufovoj misli. Bošnjačka strana nakon rata je u diplomatsko-obavještajno- pravno-medijskoj operaciji uspjela i pobijedila. Hrvati su nakon rata u toj bitci doživjeli potpuni poraz. No pobjeda bošnjačke politike nekako se vremenom pretvorila u zamku. Pogledajte, poslušajte i pročitajte što govore bošnjački političari, intelektualci, umjetnici pa i dio vjerskih poglavara i vidjet ćete da se ta pobjeda pretvorila u zamku zatrovanog javnog prostora. Zamku u kojoj se više ne može razlučiti dobro od zla. Zločin od onoga što nije zločin. U kojoj se negira masovno ubijanje nemuslimanskog stanovništva na područjima koje je kontrolirala Armija BiH. Politika u kojoj se opravdava političko uništenje jednog naroda. Njegovo preglasavanje. Otimanje pozicija. Zabrana izgradnje njegovih institucija. Politika u kojoj se poziva na dva željeznička vagona.
S druge strane potpuni diplomatsko-obavještajno-pravno-medijski debakl nakon rata Hrvati su nesvjesno pretvorili u kakvu-takvu priliku. Pogledajte, poslušajte ili pročitajte bilo koji hrvatski medij u BiH ni blizu toliko mržnje prema drugima i drugačijima. Poslušajte njihove političare, intelektualce, umjetnike ni mrve toliko mržnje prema drugom i drugačijem. Poslušajte što govore katolički poglavari ni blizu onoga što govore islamski. Tako su svoj poraz i sramotu Hrvati pretvorili u priliku da koliko toliko rade na sebi, kritiziraju svoje vodstvo, ne pokušavaju drugom oteti ono što je njegovo, ne pokušavaju opravdati ono što se
opravdati ne može. I tako treba biti!
To je ta razlika između bošnjačkog i hrvatskog političkog, akademskog, umjetničkog i medijskog prostora u BiH. Eto tako je bošnjačka politika svoju veliku pobjedu pretvorila u vlastitu zamku i sramotu, a hrvatska poraz u priliku ne samo za Hrvate nego i za svakog čovjeka u BiH!
