“Dostigli smo najveću razinu komfora i napretka u povijesti čovječanstva. Mi u Americi bliži smo konačnoj pobjedi nad siromaštvom nego bilo koja druga zemlja u povijesti”, izjavio je na svojoj inauguraciji 31. predsjednik SAD-a Herbert Hoover u ožujku 1929. godine. Jedva šest mjeseci kasnije, krahom njujorške burze, započela je najveća ekonomska kriza dotad, koja je osim američkog pogodila i europsko i svjetsko tržište.
Crni četvrtak
Simboličkim početkom krize ili, kako se na engleskom naziva – “velike depresije” smatra se 24. listopada, dan koji je u povijesti postao poznat kao Crni četvrtak. Bio je to prvi dan višednevne panike koja je rezultirala naglim padom cijena dionica američkih tvrtki – gubitci nastali samo toga dana brojili su se u ciframa s jako puno nula: danas bi iznosili više od dva bilijuna dolara. Iako su se već isto poslijepodne sastali najmoćniji bankari kako bi pokrpali problem – samo su ga nakratko odgodili.
Nakon nešto mirnijeg petka i subote, uslijedili su Crni ponedjeljak i Crni utorak, 28. i 29. listopada, koje je također obilježila masovna rasprodaja dionica na njujorškoj burzi. Do utorka je izgubljeno oko 25 milijardi dolara – što bi danas bilo oko 400 milijardi. Pred burzom se okupila uznemirena gomila, policija je nastojala uvesti red, a nesretni investitori od nemoći su skakali kroz prozore u sigurnu smrt, koja je u tom trenutku djelovala kao – privlačnija alternativa. Wall Street je od toga utorka bilježio kontinuiran pad sljedeća 33 mjeseca.
Dvadesete su godine 20. stoljeća, takozvane “galopirajuće dvadesete”, bile vrijeme procvata američkog gospodarstva. Živjelo se dobro i većina Amerikanaca mogla si je priuštiti tehnološke novotarije poput usisavača, perilice rublja i osobnog automobila – standard nikada nije bio viši, kako se hvalio i Hoover. Ali, iako ogromna i s jednako ogromnim posljedicama, kriza koja je nastala zbog sloma njujorške burze mogla se predvidjeti.
Velika depresija
U to je doba vladao globalni optimizam nakon završetka prvog “velikog” rata, a on kao da je zahvatio i tržište kapitala, na kojem su cijene dionica samo rasle i rasle i rasle. Dionice su počeli kupovati i “obični”, pa i siromašniji građani jer su i krediti bili silno povoljni. U samo devet godina, od 1920. do 1929., vrijednost dionica na Wall Streetu porasla je deset puta.
Smatra se da je glavni uzrok krize bila hiperprodukcija potrošne robe i istovremeno velik broj malih banaka slabe likvidnosti, koje nakon sloma njujorške burze nisu imale dovoljno sredstava za isplatu svojih vjerovnika. Jeftini krediti i unedogled rastuće cijene dionica čitavo su desetljeće napuhivali balon koji je puknuo tog 24. listopada 1929. Velika gospodarska kriza trajat će do 1933. godine, a svjetsko će gospodarstvo doseći razinu na kojoj je bilo prije Crnog četvrta tek gotovo tri desetljeća kasnije.
“Najveću razinu komfora” doslovno preko noći zamijenili su bankroti, propasti banaka i tvrtki, izgubljene štednje, pad vrijednosti dionica i posljedično masovna otpuštanja, nekontroliran rast nezaposlenosti i inflacije, bezizlazno siromaštvo i – velika depresija. Velika kriza utjecala je i na razvoj radikalnih političkih pokreta u svijetu koji su pokušavali naći i rješenje za teške gospodarske prilike, piše Punkufer.hr.
