Profesor Jeff Conte dokazao je da ljudi koji stalno kasne doista imaju drugačiju percepciju vremena.

Ljudi koji stalno kasne često su optimistični i nerealni, a takav način razmišljanja utječe na njihovu percepciju vremena. Ne rade to namjerno, ali iskreno vjeruju da će uspjeti odraditi sve što su planirali i stići na vrijeme gdje trebaju. Ali taj se plan uvijek izjalovi i uvijek kasne, objašnjava Diana DeLonzor u knjizi Never Be Late Again, prenose 24 sata.

Profesor psihologije Jeff Conte sa Sveučilišta u San Diegu istraživao je tu temu. Ispitivao je dva tipa osobnosti – tip A (nestrpljiv i natjecateljski) i tip B (kreativan i opušten). Ljude sklone kašnjenju svrstao je u tip B.

Zadatak ispitanika iz obe grupe bio je da pokušaju pogoditi koliko je točno vremena prošlo. Ljudi iz grupe A rekli su 58 sekundi, a ljudi iz grupe B su rekli 77 sekundi. Time je dokazao da ljudi koji stalno kasne zaista imaju drugačiju percepciju vremena, odnosno nemaju pravilan osjećaj za protok vremena.

Također, ovakvi ljudi se ne ljute kada drugi kasne, jer vide širu sliku. Osim toga, spontaniji su, ne zamaraju se stvarima na koje ne mogu utjecati, primjerice, činjenicom da autobus kasni. Zato oko sebe šire pozitivnu energiju koja je i drugima ugodna.

Ljudi koji kasne znaju spakirati stvari u torbu pet minuta prije polaska, pronaći smještaj ili let u zadnji tren… Oni su optimisti i ne misle da neće uspjeti u onome što su naumili, čak ni ako uspiju u zadnji čas.

Zbog toga mogu biti uspješniji u životu i imaju šansu živjeti duže od ljudi koji nikada ne kasne. Ali oni imaju i svoje nedostatke, kažu istraživači.

Budući da ne mogu kontrolirati vrijeme, često nemaju kontrolu ni nad novcem, nisu ustrajni da, primjerice, dovrše započetu dijetu. Više žive za sadašnjost nego za budućnost, pa im štednja za starije dane nije jača strana.

Profesor Jeff Conte dokazao je da ljudi koji stalno kasne doista imaju drugačiju percepciju vremena.

Ljudi koji stalno kasne često su optimistični i nerealni, a takav način razmišljanja utječe na njihovu percepciju vremena. Ne rade to namjerno, ali iskreno vjeruju da će uspjeti odraditi sve što su planirali i stići na vrijeme gdje trebaju. Ali taj se plan uvijek izjalovi i uvijek kasne, objašnjava Diana DeLonzor u knjizi Never Be Late Again, prenose 24 sata.

Profesor psihologije Jeff Conte sa Sveučilišta u San Diegu istraživao je tu temu. Ispitivao je dva tipa osobnosti – tip A (nestrpljiv i natjecateljski) i tip B (kreativan i opušten). Ljude sklone kašnjenju svrstao je u tip B.

Zadatak ispitanika iz obe grupe bio je da pokušaju pogoditi koliko je točno vremena prošlo. Ljudi iz grupe A rekli su 58 sekundi, a ljudi iz grupe B su rekli 77 sekundi. Time je dokazao da ljudi koji stalno kasne zaista imaju drugačiju percepciju vremena, odnosno nemaju pravilan osjećaj za protok vremena.

Također, ovakvi ljudi se ne ljute kada drugi kasne, jer vide širu sliku. Osim toga, spontaniji su, ne zamaraju se stvarima na koje ne mogu utjecati, primjerice, činjenicom da autobus kasni. Zato oko sebe šire pozitivnu energiju koja je i drugima ugodna.

Ljudi koji kasne znaju spakirati stvari u torbu pet minuta prije polaska, pronaći smještaj ili let u zadnji tren… Oni su optimisti i ne misle da neće uspjeti u onome što su naumili, čak ni ako uspiju u zadnji čas.

Zbog toga mogu biti uspješniji u životu i imaju šansu živjeti duže od ljudi koji nikada ne kasne. Ali oni imaju i svoje nedostatke, kažu istraživači.

Budući da ne mogu kontrolirati vrijeme, često nemaju kontrolu ni nad novcem, nisu ustrajni da, primjerice, dovrše započetu dijetu. Više žive za sadašnjost nego za budućnost, pa im štednja za starije dane nije jača strana.