Pretpostavlja se da 19,45 posto parova ima djelomično ili potpuni problem za rodno ostvarivanja trudnoće. Neplodnost dobiva epidemiološki karakter što iziskuje veliki angažman stručnjaka iz oblasti zdravstva u tretmanu ove problematike – izjavio je u razgovoru za Fenu prim.dr.sci. Vahidin Katica, specijalista ginekologije i akušerstva na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
O psihološkim aspektima medicinski potpomognute oplodnje, kao i o samim metodama, kako je ocijenio, i dalje se priča “u rukavicama”. Proces prolaska kroz sve cikluse umjetne oplodnje doživljava se, smatra Katica, kao “stvar intime”, te slovi kao nešto što “ne moraju svi znati”.
Kako mnogobrojna istraživanja pokazuju, medicinski potpomognuta oplodnja može biti emocionalno, fizički i financijski iscrpljujuće iskustvo, a oni koji kroz njega prolaze opisali su ga kao stresnijeg ili barem podjednako stresnog kao razvod braka ili smrt člana obitelji.
Ispitivanja su pokazala da veliki broj parova ima simptome depresije i osjećaja krivnje nakon neuspješnog tretmana in vitro fertilizacije.
Kako je kazao Katica, medicinski potpomognuta oplodnja je svaki vid medicinske pomoći ili tretmana kojim se povećavaju šanse za ostvarivanje trudnoće. Pojašnjava da se ovaj način oplodnje preporučuje kod parova kod kojih je vjerojatnoća za ostvarivanje trudnoće prirodnim putem smanjena ili u potpunosti onemogućena iz nekog medicinskog razloga.
– U zavisnosti od vrste problema postoje tri oblika medicinski potpomognute oplodnje. Prvi oblik su ciljani odnosi i preporučuje se kod mlađih parova kod kojih ne postoji evidentirani zdravstveni problem. Drugi oblik podrazumijeva metodu koja se naziva inseminacija. Preporučuje se također kod mlađih parova koji nemaju ozbiljan medicinski problem ili kod parova čiji je spermiogram blago poremećen ili kod parova kod kojih prvi oblik terapije a to su ciljani odnosi nije dao rezultata. I treći oblik terapije podrazumijeva izvantjelesnu oplodnju. Ovo je najkomplikovaniji ali i najuspješniji oblik terapije. Preporučio se kod parova kod kojih nije došlo do trudnoće s prethodna dva oblika a liječenja – rekao je dr. Katica.
Postoje brojne tehnike koje se rade prije nego što se odluči da je tom pacijentu ili tom paru potrebna potpomognute oplodnja.
– Kod žena se uglavnom radi hormonalni status, pregled jajovoda kroz tehniku prohodnosti jajovoda i pregled maternice putem ultrazvuka i nekad putem endoskopske tehnike histeroskopija. Kod muškog partnera radi se spermiogram. Međutim, ukoliko se u fazi dijagnostike ustanove neki problemi prije samog postupka izvantjelesne oplodnje rade se i dodatne procedure. Te procedure podrazumijevaju laparoskopiju kod žena ili kirurško pronalaženje spermatozoida kod muškaraca – pojasnio je.
Katica ističe da uspješnost izvantjelesne oplodnje zavisi od niza faktora kao što su starost pacijentice, kvalitetu spermiograma, stanje maternice, itd. Samim tim, kako navodi, ne postoji univerzalni proračun uspješnosti.
– Pravilo je da je šansa puno veća kod žena koje su mlađe od 35 godina i da se s godinama uspješnosti značajno smanjuje – podvukao je.
Kada je riječ o uzrocima neplodnosti njih ima jako puno.
– Pedeset posto uzroka za razlog neplodnosti pripada ženama, 30 posto razloga neplodnosti pripada muškarcima, dok se 20 posto smatra udruženim razlogom – kazao je dr. Katica, naglašavajući da se ovi procenti o uzrocima neplodnosti mijenjaju s obzirom na napredovanja, kao i nova otkrića i dostignuća u medicini.
Prema novim zakonskim odredbama, sve žene u Federaciji imaju pravo na liječenje biomedicinski potpomognutom oplodnjom na teret Federacije i to do navršene 42 godine.
– Riječ je o pravu na tri pokušaja intra uterine inseminacije i još pet pokušaja izvantjelesne oplodnje. Postoji tzv. i iznimni slučajevi gdje se može dobiti suglasnost određenog stručnog konzilija gdje parovi mogu ući u proces potpomognute oplodnje nakon navršenih 42 godine – naglašava.
Katica je govorio i o rizicima medicinski potpomognute oplodnje, ističući da se razvojem medicine kao i tehnologije ti rizici pokušavaju svesti na najmanji mogući broj.
– Kod izvantjelesne oplodnje dolazi do povećanja broja urođenih anomalija kod ploda. Rađanje djece manje porođajne težine, učestalih pobačaja, infekcija, raznih alergijskih reakcija na lijekove koje parovi koriste prilikom izvantjelesne oplodnje – naveo je.
Kako je zaključio, pojašnjavajući ipak ozbiljan proces, cijeli multidisciplinarni tim sudjeluje u procesu izvantjelesne oplodnje.
– To su ginekolozi, ginekolog subspecijalista reproduktivne medicine, embriolog, urolog, endokrinolog, anesteziolog, psiholog, a nerijetko i ljekari drugih specijalnosti – naglasio je dr. Katica.
