“Rat će završiti, a vođe će se rukovati. Ostat će iznemogla majka koja čezne za svojim sinom. I ona žena, koja svog voljenog muža čeka. I ona djeca koja traže svog oca junaka. Ne znam tko je prodao domovinu. Ali vidjeh tko je platio cijenu.”
Riječi su ovo palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha, koje oživljavaju svako toliko u krvavim sukobima na Svetoj zemlji, i 15 godina nakon njegove smrti.
U poplavi vijesti o osobnim, obiteljskim i društvenim tragedijama teško je zadržati smirenost i sagledati situaciju hladne glave, bez osjećaja da smo svi mi na neki način u tome.
Još je teže u vremenima tolikih podjela sagledati van svojih granica te pronaći ono ljudsko i zajedničko u drugome – a ironično je da su u tome uspjeli upravo očevi dviju poginulih djevojčica, jedan Palestinac i jedan Izraelac.
Bassam Aramin je Palestinac čiju je 10-godišnju kćer Abir na Zapadnoj Obali 2007. godine ubio pripadnik izraelske granične policije. Umrla je u istoj bolnici u kojoj se i rodila.
Rami Elani je Izraelac čija je 13-godišnja Smadar ubijena 1997. godine kada su u Jeruzalemu tri muškarca izvršila samoubilački bombaški napad.
Dva oca nisu se međusobno poznavala iako su živjela blizu – odvojena posebnim cestama, zidovima, vojnim kontrolama i žicama.
No, godinama nakon smrti svojih kćeri, njihovi životni putevi susreli su se na neočekivanom mjestu. Obojica su se učlanila u organizaciju Borci za mir koja posljednjih 30 godina okuplja više od 600 izraelskih i palestinskih obitelji u kojima je bar jedna osoba ubijena u međusobnim sukobima. Želimo dvije države koje će živjeti jedna uz drugu u miru i suradnji, ističu.
Bassam i Rami danas su ne samo partneri u borbi za bolji život izraelske i palestinske djece, već i dobri prijatelji, ujedinjeni zajedničkom tragedijom.
On mi je najbliža osoba na ovome svijetu, kažu jedan za drugoga. Otkako smo izgubili kćeri, promijenila se i definicija „naše strane“. Na našoj strani su oni koji žele mir. Naša sudbina nije da se ubijamo. Želimo pokazati drugima da može biti drugačije i da to nije teško. Vjerujemo da su naše kćeri prisutne s nama, da s ponosom gledaju na ono što radimo i da počivaju u miru.
Njihovu nevjerojatnu priču zabilježio je nagrađivani irski pisac Colum McCann u knjizi „Apeirogon“, u tisuću malih poglavlja. Podsjetio je kako je i sam odrastao prateći sukob u Belfastu tj. Sjevernoj Irskoj gdje su čak svojedobno lojalisti mahali izraelskim zastavama dok su se irski republikanci identificirali s palestinskim bojama. Stoga ne čudi da je i sam pronašao barem mali dio svoje životne priče u jednom od najduljih sukoba koji još traju u svijetu.
Ovo je priča o tragediji, ali i suočavanju s njom i iskupljenju. U zemlji slomljenog srca još možemo naći ljepotu i nadu, opisao je.
Bassamova supruga nije htjela pričati novinarima o svojoj boli, jer se bojala da će od njene priče praviti spektakl.
Bassam se pak bojao da će njegovi osjećaji zvučati teatralno i repetitivno, jer ni 19 godina kasnije ne prođe dan da ne osjeti žaljenje i tugu zbog smrti svoje kćeri. McCann dodaje kako je razlika u tome što teatar ima privilegiju dočekati završetak – a ono što je za Bassama počelo sa smrću kćeri, trajat će zauvijek.
Ljudi imaju više zajedničkih stvari i sličnosti među sobom nego različitosti. Nažalost, za Bassama i Ramija jedna od zajedničkih stvari bila je smrt njihovih kćeri.
No, ono što ih je moglo još više podijeliti i uroniti u mržnju, ujedinilo ih je u suosjećanju i želji da nijedan roditelj ne mora pokopati svoje dijete, i da nijedno dijete za života ne sazna što je rat. Možda će njihova bol biti iskupljena plodovima njihovog truda i borbe.
Vjeruju kako rat neće biti gotov dok ne naučimo razgovarati jedni s drugima i razumjeti jedni druge – a iz ove nade rađaju se iznova riječi Mahmouda Darwisha koji je svojedobno pozivao „neprijatelja“ na kavu u svoj dom, poručivši kako će stanje opsade okončati onda kada spozna ljepotu njihove poezije.
