Najavljene izmjene Zakona o sigurnosti prometa na cestama u Hrvatskoj koje je predstavio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, neće donijeti značajnije rezultate ako se nastavi zanemarivati ono što je ključno za sigurnost na cestama, smatra prometni stručnjak i profesor Željko Marušić s Autoportala. Umjesto oslanjanja na veće kazne i edukaciju vozača, Hrvatska bi se, upozorava, trebala usredotočiti na znatno učinkovitiji nadzor prometnica i veću vjerojatnost kažnjavanja prekršitelja.
Koliko je problem ozbiljan, pokazuje podatak da je tijekom 2025. godine na hrvatskim cestama poginula 261 osoba. Marušić pritom upozorava da Hrvatska nije ostvarila ciljeve koje je postavila vlastitim nacionalnim programom sigurnosti cestovnog prometa. Smatra da se umjesto kozmetičkih izmjena i mjera koje dobro zvuče u javnosti treba uspostaviti sustav u kojem će vozači znati da će njihovo kršenje prometnih propisa biti otkriveno i sankcionirano.
„Nije najvažnije koliko je kazna visoka. Više vrijedi kazna od 100 eura koja se naplati nego kazna od 1000 eura koja se nikada ne naplati”, poručuje Marušić, koji rješenje vidi u potpunijem nadzoru prometnica, strožem kažnjavanju korištenja mobitela u vožnji i drugačijem pristupu električnim romobilima. U razgovoru za Dnevno.hr iznio je i prijedloge o ograničenju snage automobila za mlade vozače te objasnio zašto smatra da se prevelik naglasak stavlja na edukaciju, a zanemaruje provedba postojećih pravila.
‘Edukacija vozača nije rješenje’
Marušić smatra da se u raspravama o sigurnosti cestovnog prometa previše govori o edukaciji, iako vozači uglavnom već znaju koja pravila moraju poštovati. Prema njegovu mišljenju, problem nije toliko u nedostatku znanja koliko u nedovoljnoj vjerojatnosti da će prekršaj biti otkriven i kažnjen.
„Naši vozači kada prijeđu u Sloveniju odjednom postaju višestruko sigurniji u prometu. Nitko ih ondje nije ponovno educirao. Oni su jednako educirani kao što su bili u Hrvatskoj, ali se ponašaju drukčije jer su prometni nadzor i kažnjavanje drukčije postavljeni”, objašnjava.
Smatra da je zato pogrešno očekivati kako će dodatni apeli i edukativne kampanje sami po sebi značajno promijeniti ponašanje vozača.
„Ne trebate nikoga educirati da mora voziti u skladu s ograničenjem brzine, da se mora vezati ili da ne smije koristiti mobitel tijekom vožnje. To svi znaju. Problem je u tome što se prometni propisi ne provode dovoljno učinkovito”, ističe Marušić.
Upravo zbog toga najavljene izmjene smatra nedostatnima ako ne budu praćene konkretnim promjenama u načinu nadzora prometa.
„Ovo je, rekao bih, kozmetička mjera kojom se pokušava prikriti pogrešna politika. Moramo se usredotočiti na povećanje izvjesnosti kažnjavanja i time možemo riješiti velik dio problema”, poručuje.
Marušić se osvrnuo i na prijedlog strožeg kažnjavanja vozača koji skrivaju registarske pločice. Tu je mjeru izdvojio kao dobru među prijedlozima koji su obuhvaćeni najavljenim izmjenama Zakona o sigurnosti prometa na cestama, no upozorio je da takve pojedinačne promjene same po sebi neće riješiti ključni problem sigurnosti na cestama. Prema njegovu mišljenju, učinkovitost svake mjere ovisi o tome može li se prekršaj doista otkriti i sankcionirati. Zato i u ovom slučaju naglasak stavlja na pouzdan nadzor prometnica i veću izvjesnost kažnjavanja, umjesto da se sigurnost pokušava unaprijediti prvenstveno povećanjem propisanih kazni.
Kamere ne bi smjele mjeriti samo brzinu
Jedan od njegovih glavnih prijedloga jest postavljanje znatno većeg broja kamera koje bi nadzirale promet u cjelini, a ne samo brzinu vozila. Takav bi sustav, smatra, omogućio učinkovitije sankcioniranje nepropisnog parkiranja, prelaska preko pune crte, nevezivanja sigurnosnog pojasa i korištenja mobitela tijekom vožnje.
„Moj je prijedlog da se uspostavi potpuniji nadzor prometnica. Ne trebaju nam samo kamere za mjerenje brzine, nego i obične nadzorne kamere koje mogu evidentirati različite prekršaje”, kaže Marušić.
Kao primjer navodi cestu smrti, D8 na kojoj se dogodio ogroman broj nesreća sa smrtnim ishodom, a na kojoj je nakon postavljanja velikog broja kamera došlo do značajnog poboljšanja sigurnosti i smanjenja broja nesreća. Smatra da bi se sličan pristup mogao primijeniti i na drugim prometnicama, uz kombiniranje različitih vrsta nadzora.
„Ako se vozače potpunijim nadzorom cesta prisili da poštuju prometne propise, riješili smo velik dio problema. Ne znam zašto se ne ide tim sustavom”, ističe.
Marušić smatra da kamere mogu imati i širu korist od same prometne sigurnosti. Upozorava da bi nadzor prometnica mogao pomoći u otkrivanju počinitelja koji namjerno izazivaju požare jer se njihovo kretanje vozilima može zabilježiti.
„Osoba koja podmeće požar negdje mora doći automobilom, negdje ga mora parkirati ili mora proći određenom cestom. Ako su prometnice pod nadzorom, postoji veća mogućnost da se takvo kretanje zabilježi”, objašnjava.
Posebno stroge kazne za tipkanje i skrolanje po mobitelu
Među najvećim propustima najavljenih izmjena Marušić vidi izostanak dovoljno oštrih mjera protiv korištenja mobitela tijekom vožnje. Smatra da se taj problem ne bi smio tretirati kao jedinstven prekršaj jer nisu svi oblici korištenja telefona jednako opasni.
„Predložio sam da se kažnjavanje korištenja mobitela stupnjuje. Treba povećati kaznu za korištenje mobitela, ali uvesti i znatno strožu sankciju za one koji tijekom vožnje surfaju internetom, pregledavaju sadržaje ili tipkaju po ekranu. To je iznimno opasno ponašanje”, kaže.
Prema njegovu prijedlogu, kazne bi se trebale kretati od 500 do 3000 eura, ovisno o vrsti prekršaja i njegovoj opasnosti. Pritom bi trebalo razlikovati razgovor telefonom od radnji koje od vozača zahtijevaju da pogledom prati ekran, čita poruke, odgovara na njih ili pregledava sadržaje.
„Nije isto ako netko razgovara telefonom tijekom vožnje i ako tipka poruke, pregledava sadržaje ili skrola po ekranu. Posebno je opasno kada vozač čita poruke i odgovara na njih dok vozi”, upozorava.
Osim povećanja kazni, Marušić smatra da bi trebalo razmotriti i tehnološke mogućnosti dokazivanja korištenja mobitela tijekom vožnje. U razgovoru je spomenuo forenziku korištenja mobitela i mogućnost provjere na mjestu nadzora, no detalje takvog postupka nije bilo moguće pouzdano rekonstruirati iz snimke.
U svakom slučaju, poručuje, strože kazne neće biti dovoljne ako ne postoji učinkovit sustav otkrivanja prekršaja.
‘Ne možemo svu odgovornost prebaciti na roditelje’
Marušić smatra da se u najavljenim izmjenama prevelika pozornost posvećuje električnim romobilima, dok se zanemaruje njihova moguća korist za ukupnu sigurnost prometa. Ne protivi se pravilima i nadzoru, ali upozorava da regulacija ne bi smjela obeshrabriti njihovo korištenje kao praktičnog prijevoznog sredstva.
Posebno je kritičan prema visokim kaznama za roditelje koji djeci mlađoj od 14 godina dopuštaju vožnju električnih romobila. Smatra da bi predložene kazne od 1000 do 2000 eura trebalo smanjiti na 300 do 1000 eura.
„Ne može se sva odgovornost prebaciti na roditelje koji ne mogu osigurati cjelodnevnu skrb za djecu. Ljudi moraju raditi, a država nije svugdje osigurala uvjete u kojima bi djeca tijekom cijelog dana bila pod nadzorom”, kaže Marušić.
Pritom upozorava da se u javnoj raspravi ističu stradavanja korisnika romobila, ali se zanemaruje mogućnost da njihova upotreba smanjuje broj automobila na cestama.
„Ako tisuću ljudi u Zagrebu svakoga dana umjesto automobila odabere romobil, to znači tisuću automobila manje u prometu. Svaki automobil tijekom vožnje sudjeluje u velikom broju potencijalno rizičnih situacija. Kada se broj automobila smanji, smanjuje se i ukupan rizik”, objašnjava.
Prema njegovoj procjeni, takva promjena prijevoznog sredstva mogla bi pridonijeti smanjenju broja teških nesreća, no taj se učinak u raspravama o romobilima zanemaruje.
Dijeljeni romobili mogli bi rasteretiti promet
Marušić smatra da bi najveća korist električnih romobila mogla biti njihova upotreba za odlazak na posao. Problem je, međutim, što mnogi građani ne žele kupiti vlastiti romobil, nemaju ga gdje držati ili se boje krađe.
Zato predlaže razvoj sustava dijeljenih romobila, sličnog sustavima javnih bicikala. Korisnik bi na jednoj lokaciji uzeo romobil, odvezao se do odredišta i ostavio ga na drugoj predviđenoj lokaciji.
„Idealno bi bilo da postoji mogućnost korištenja javnih romobila. Uzmete ga na jednoj točki, odvezete se na drugu i odete na posao. Ne žele svi imati romobil kod kuće, a mnogi ga nemaju gdje ostaviti na poslu”, kaže.
Smatra da bi se tako dio svakodnevnih putovanja automobilom mogao zamijeniti jednostavnijim i praktičnijim oblikom prijevoza. Ipak, upozorava da sustav treba osmisliti tako da bude funkcionalan i pristupačan korisnicima.
„Ako tisuću ljudi svakoga dana izvučete iz automobila, imate tisuću automobila manje na cesti. Kada to pomnožite sa svim situacijama u kojima se tijekom vožnje može dogoditi nesreća, vidite koliki se rizik može smanjiti”, ističe.
Ograničiti snagu automobila za mlade vozače
Uz potpuniji nadzor prometnica i strože kažnjavanje korištenja mobitela, Marušić predlaže i dodatna ograničenja snage automobila za mlade vozače. Kao moguću granicu navodi 85 kilovata, uz jasno definirane iznimke.
„Zalažem se da se uvede ograničenje snage od 85 kW za mlade vozače. Ali takva mjera mora biti dobro postavljena i mora uzeti u obzir različite životne okolnosti”, kaže.
Smatra da treba razlikovati mladu osobu koja automobil koristi za posao od one koja snažnije vozilo uzima kako bi se dokazivala pred društvom ili vozila neodgovorno. Zato predlaže da se razmotri iznimka za osobe koje automobil koriste u službene svrhe, uz odgovarajući dokaz.
Marušić upozorava i na probleme ranijih pokušaja ograničavanja snage vozila, smatrajući da svaka nova mjera mora biti dosljedna i pravedna. Ipak, naglašava da takva ograničenja ne bi smjela odvratiti pozornost od njegova glavnog prijedloga.
„Umjesto da se usredotočimo na pojedinačne mjere, treba povećati nadzor. To je ono što nam nedostaje”, poručuje.
Prosječna brzina nije zamjena za cjelovit nadzor
Na naše pitanje o kamerama koje mjere prosječnu brzinu između dviju točaka, Marušić odgovara da i takav sustav može biti koristan, ali ne bi smio zamijeniti ostale oblike nadzora.
Objašnjava da vozač koji zna gdje se nalaze početna i završna kamera može pokušati prilagoditi vožnju tako da mu prosječna brzina bude unutar dopuštenih granica, iako na pojedinim dijelovima dionice vozi prebrzo.
„To može biti jedna od mjera, ali ne znam je li to primarna mjera. Takav sustav ne zamjenjuje mjerenje brzine na pojedinim lokacijama. Moramo imati potpuniji nadzor i kombinirati različite mjere”, smatra.
Zaključno, Marušić upozorava da se sigurnost cestovnog prometa ne može znatno poboljšati samo podizanjem kazni, edukacijom ili ograničavanjem pojedinih oblika prijevoza. Po njegovu mišljenju, prioritet mora biti sustav koji će omogućiti da se prekršaji otkrivaju i kažnjavaju u što većem broju slučajeva.
„Ne trebamo se oslanjati na to da će vozač biti oprezan zato što je educiran ili zato što je vidio policijsko vozilo. Treba uspostaviti sustav u kojem će poštovanje prometnih propisa biti pravilo zato što je nadzor stvaran, a kažnjavanje izvjesno”, zaključuje Marušić.
