Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine i Obrane obrazložile su žalbe na prvostupanjske presudu kojom su trojica bivših pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) osuđena na ukupno 16 godina zatvora zbog zločina protiv civilnog stanovništva na području Mostara 1993. godine, dok su šestorica oslobođena krivnje.
Tužiteljstvo u žalbi navodi da je Prvostupanjsko vijeće Suda BiH pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje, da je došlo do povrede krivičnog postupka, te su se žalili i na visinu krivičnopravne sankcije za trojicu nepravomoćno osuđenih, javlja Detektor.
-Predlažemo da Apelacijsko vijeće ukine presudu i naloži ponovno suđenje, ili da preinači presudu na način da donese osuđujuće presude za šestoricu optuženih, koji su prvostupanjskom presudom oslobođeni, a poveća kazne za trojicu osuđenih – rekao je tužitelj Seid Marušić.
Državno tužiteljstvo u žalbi se pozvalo na presudu Marku Radiću u kojoj je Vijeće utvrdilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat, što Vijeće, kako je rekao tužitelj, u ovom predmetu nije potvrdilo.
-Prvostupanjsko vijeće je to zanemarilo, a tretira isti vremenski okvir i događaje – rekao je Marušić.
Pravosnažnom presudom Suda BiH Radić je osuđen na 21 godinu zatvora, Dragan Šunjić na 16, Damir Brekalo na 20, a Mirko Vračević na 12 godina zatvora.
Tužitelj Marušić kazao je da je Vijeće odmjeravalo visinu kazne uzimajući u obzir olakšavajuće okolnosti koje se odnose na to da su optuženi obiteljski ljudi, roditelji, te ranije nisu osuđivani.
-Vijeće je izreklo kazne koje su ispod zakonskog minimuma, zanemarujući činjenicu da je veliki broj civila pretrpio teška psihička i fizička zlostavljanja – naveo je Marušić.
Prvostupanjskom presudom iz veljače ove godine Nedžad Tinjak je osuđen na 12 godina zatvora, Jure Kordić na tri godine, Draženu Lovriću je izrečena kazna od godinu, dok su Dario Sušac, Nuhan Šikalo, Dario Mihalj, Stanko Škobić, Tomislav Ančić i Slavko Golemac oslobođeni optužbe.
Tinjak je proglašen krivim po više točaka za sudjelovanje u nezakonitom uhićenju bošnjačkih civila u Mostaru 1993. godine, koji su odvedeni i zatvoreni u logor “Vojno”, kao i za nečovječno postupanje prema njima, te silovanje dvije žene. Kordić je osuđen za sudjelovanje u nezakonitom uhićenju i nečovječno postupanje u “Vojnom”, a Lovrić po jednoj točki za nezakonito uhićenje.
Tinjak i Kordić su oslobođeni dijela optužbi, a Sušac, Šikalo, Mihalj, Škobić, Ančić i Golemac svih točaka optužnice koje su se odnosile na protupravno zatvaranje, mučenje, nečovječno postupanje i silovanje civila koji su bili zatočeni u nehumanim uvjetima u logoru “Vojno” od 1993. do 1994. godine.
Obrane Kordića, Lovrića i Tinjka žalile su se na osuđujući dio presude, navodeći da je Vijeće u prvostupanjskom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje, te bitno prekršilo odredbe krivičnog postupka.
Branitelji su tražili da se žalba Tužiteljstva odbije kao neosnovana, a prvostupanjska presuda preinači na način da se trojica osuđenih oslobode zbog nedostatka dokaza.
Obrane šestorice ostalih tražile su da se žalba Tužiteljstva odbaci kao neosnovana, a Apelacijsko vijeće da potvrdi prvostupanjsku presudu u oslobađajućem dijelu.
Apelacijsko vijeće će odluku po žalbama donijeti odluku u zakonski predviđenom roku.
