Krajem 1990. sin partizana iz Drugog svjetskog rata Antona Fantele s otoka Lastova, koji je tada s obitelji živio u Geelongu, pozvao je u obiteljski dom Jozu Joea Pavlovića koji je dugo godina bio istaknut u hrvatskoj zajednici. Fantela stariji se, znajući za Pavlovićev aktivizam, želio sastati s njim i reći mu nešto što ga je tištilo dugi niz godina, piše Večernji list BiH.
Kad je Pavlović došao kod njih, stari Anton Fantela pokazao mu je primjerak jednih hrvatskih dnevnih novina od subote, 4. kolovoza 1990. i članak na 13. stranici “Vrijeme zloupotrebe sjećanja”, intervju s umirovljenim generalom bivše JNA Dušanom Koraćem. Stari Anton Fantela bio je ljutit i uzrujan i odmah je rekao Pavloviću kako bi želio s njim podijeliti svoje doživljaje, što je proživio i vidio kao partizan od 1941. do ’45. te je želio da njegovu izjavu objavi Slobodna Dalmacija kao odgovor Dušanu Koraću. Naveo je to Pavlović u dopisu upućenom Večernjaku sa željom da iskaz Antona Fantele konačno dospije u javnost.
“Neobjavljeni'” demanti
Naime, armijski general nijekao je razmjere zločina koje su počinili pripadnici partizanskih postrojbi u Bleiburgu odnosno na području Hercegovine i u Širokome Brijegu. Budući da je Pavlović vršio jednu od važnih dužnosti u hrvatskoj emigraciji za Australiju, Fantelini sinovi su prema njemu imali poštovanje, kao i povjerenje da izjava njihova oca neće biti zloporabljena. Stari Fantela je u nazočnosti dvojice sinova i zajedničkih prijatelja dao iskaz kako bi odgovorio generalu Koraću. Iako je upućen hrvatskome mediju koji je ranije intervjuirao generala Koraća, odgovor nikada nije objavljen. Pričao je o mnogim svojim doživljajima i složio se da se njegova izjava slobodno “snimi” na magnetofon.
Tom prilikom je stari Fantela pričao o mnogo tragičnih događaja kao pripadnik 26. divizije 11. brigade 4. bataljuna, posebno pred kraj rata kod Širokog Brijega, Trsta, Italije, Celovca, Kočevja i Bleda. On je tada spominjao neke ljude: zapovjednika njegove 11. brigade bojnika Ivana Guvu, koji je još tada živio u Splitu; zatim Dominika Antunovića iz Kozica kod Vrgorca. Po Fantelinim sumnjama, Antunović je bio sudionik u likvidaciji franjevaca i civila u Širokom Brijegu.
Naime, toga kobnoga 7. veljače 1945. partizani su u širokobriješkom franjevačkom samostanu pronašli 12 fratara te nekoliko učenika koji su se skrili radi sigurnosti. Pripadnici 11. dalmatinske brigade, osnovane u selu Kozica pokraj Vrgorca, iz samostana su izveli sve zatečene fratre, potom ih žicom vezali, odveli ih u spomenuto ratno sklonište te ih ondje mučki ubili, a neke i žive spalili. Desetljećima se o tome nije smjelo ni pričati, a kamoli prenijeti njihove ovozemne ostatke u grobnicu. To je tek učinjeno 1970. godine. Stari Fantela tada je ispričao kako je osobno ukrao kalež iz dobrano razrušene, opljačkane i uništene crkve i samostana u Širokom Brijegu, koji su prije toga razvalile partizanske postrojbe. Stavio ga je u svoju torbu i ponio kao svojevrsnu dragocjenost.
No, nešto je bilo jače od njega te je ovaj kalež nakon više mjeseci ipak ostavio u jednoj crkvi u Sloveniji. Proradila mu je savjest, jednako kao i desetak godina prije smrti, kada je pristao otvoreno govoriti o zločinima. – Neka general Korać kaže gdje je bila 11. dalmatinska udarna brigada od 4. svibnja do 4. lipnja 1945. godine! Dana 4. svibnja 1945. iz Trsta je putovala 11. brigada u Sloveniju. Zapovjednik 11. brigade tada je bio bojnik Ivan Guvo. Mislim da i danas živi u Splitu kao narodni heroj. Obučeni u nove odore koje smo zarobili od Talijana, zapovjednik Guvo nam je govorio da ćemo okupirati Beč. Na vrh Triglava smo stigli 8. svibnja, a u Kranjsku goru sutradan, 9. svibnja. Nijemci su već bacili oružje i pošli u Celovac, gdje je također bio veliki broj hrvatske vojske i civila. Tada nas je zaustavila engleska vojska i rekla nam da partizani nemaju pravo oslobađati tuđe zemlje nego samo svoje – svjedočio je Fantela, koji je u međuvremenu umro.
Opisao je i okolnosti, mjesto i način na koji su se odvijale masovne egzekucije. – Hrvatska vojska predala se Englezima i oni su je razoružali i predali 11. brigadi, koja je stanovala u Kranju i Kovniku. Bilo je oko 24.000 razoružanih hrvatskih vojnika i civila. Mi smo razoružane hrvatske vojnike i civile proveli do Kočevlja. U Kočevlju je pored ceste i polja bila jedna škola na dva kata. Od 16. do 30. svibnja 1945. kolone su dovodili pješice do škole, tu ih vezali žicom dva po dva, utovarili u kamione, svaki dan po 15 sati vozili u brda gdje su bile tri jame. U svaku jamu ubačeno je po oko 8000 ljudi, žena i djece, koje su većinom strijeljali, a bacani su i živi. U jame su bacali mine i živo vapno. Ovo je trajalo sve do 30. svibnja. Važno je napomenuti da su odatle pobjegla samo četiri čovjeka, koja su se izgubila u šumi – posvjedočio je Anton Fantela, što je ostalo zapisano u arhivama.
Otkrio je i kako su se odvijale egzekucije zarobljenih vojnika, ali i civila, kao i tko je bio za njih zadužen. Po njegovim tvrdnjama, svaki bataljun je imao oko 50 komunista i oni su uglavnom ubijali i zapovijedali ubijanje. Fantela je rekao i kako je bilo mnogo živih svjedoka tada u Hrvatskoj koji su znali o ovim događajima. No, rijetki su odlučili progovoriti i posvjedočiti poput Antona Fantele, zaključuje Večernji list.
