Iako veliki broj djece u Bosni i Hercegovini živi u ustanovama, mali broj njih bude usvojen, jer uglavnom nisu podobna za usvajanje.

Da će nekome pružiti obiteljski dom pun zagrljaja i ljubavi znala je od studentskih dana kada je volontirala u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Majka troje djece od kojih je dvoje usvojila otvoreno govori o tome i žali što je usvojenje djece i dalje tabu tema o kojoj se ne govori dovoljno, naročito u pozitivnom smislu, piše BHRT.

“Apsolutno je tabu tema. Meni je to toliko žao, zato što se o usvajanju govori u potpuno negativnom smislu, ta djeca su, postat će ovakvi-onakvi, da ne spominjem kako ih etiketiraju. Međutim, ono što je važno, to su djeca i taj fenotip. Ono što je važno, da su djeca i fenotipi koje vi dovedete u svoju obitelj, ustvari se mijenjaju prema onome što vi pružate”, priča Lana Lekić.

Potencijalni usvojitelji put do usvojenja opisuju kao zahtjevan i kompliciran, u emocionalnom i proceduralnom smislu, no ni u jednom momentu ne sumnjaju u plemenitost samog čina.  

“Ključno je proći procedure i doći do stadija u kom utvrdimo da je dijete podobno, odnosno utvrdimo da je podobno za usvojenje. A dijete je podobno tek ukoliko su roditelji biološki dali suglasnost za usvojenje, ukoliko im nje oduzeto roditeljsko staranje, ako su umrli, nepoznati ili ukoliko im je nepoznat boravak više od šest mjeseci”, navodi Mirsada Poturković iz Centra za socijalni rad Županije Sarajevo.

Oko 90 posto djece u dječjim domovima ima biološke roditelje, ali se tu nalaze zbog neadekvatnog roditeljskog staranja. Različiti su razlozi zbog kojih su izmješteni iz obitelji, te nisu djeca koja se mogu usvojiti. To je jedan od ključnih razloga malog broj usvojenja. 

“Mi imamo u procesu u posljednjih 20 godina, evo na godišnjem nivou pet usvojenja imamo negdje evidentirano, a oko 200 obitelji zainteresirano”, kaže Poturković.

U  Centru za socijalni rad Banjaluka u 2022. godini bilo je 30 podnesenih zahtjeva, a jedno realizirano usvojenje. 2021. je bilo 33 zahtjeva, godinu ranije 26 ali ni jedno nije realizirano.

“Usvojenje predstavlja i najkvalitetniji vid zaštite djece bez roditeljskog staranja. Zasniva se roditeljski odnos, dijete dobiva roditelja i obitelji i uvjete za sretno odrastanje, jer jasno je koliko je toplo obiteljsko okruženje i atmosfera ispunjena ljubavlju i brigom, neophodnoj djeci, posebno u najranijem uzrastu”, naglašava Mirjana Perišić iz Centra za socijalni rad Banjaluka.

Novim obiteljskim zakonom koji je u Republici Srpskoj stupio na snagu prije dva mjeseca pomjerena je starosna granica za djecu koja se mogu usvojiti sa 5 na 10 godina, te se očekuje da će se povećati broj usvojenja. Novina je i da će u procedure usvajanja moći ući i izvanbračni partneri, te da će biti formiran jedinstveni lični registar usvajanja.

Iako veliki broj djece u Bosni i Hercegovini živi u ustanovama, mali broj njih bude usvojen, jer uglavnom nisu podobna za usvajanje.

Da će nekome pružiti obiteljski dom pun zagrljaja i ljubavi znala je od studentskih dana kada je volontirala u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Majka troje djece od kojih je dvoje usvojila otvoreno govori o tome i žali što je usvojenje djece i dalje tabu tema o kojoj se ne govori dovoljno, naročito u pozitivnom smislu, piše BHRT.

“Apsolutno je tabu tema. Meni je to toliko žao, zato što se o usvajanju govori u potpuno negativnom smislu, ta djeca su, postat će ovakvi-onakvi, da ne spominjem kako ih etiketiraju. Međutim, ono što je važno, to su djeca i taj fenotip. Ono što je važno, da su djeca i fenotipi koje vi dovedete u svoju obitelj, ustvari se mijenjaju prema onome što vi pružate”, priča Lana Lekić.

Potencijalni usvojitelji put do usvojenja opisuju kao zahtjevan i kompliciran, u emocionalnom i proceduralnom smislu, no ni u jednom momentu ne sumnjaju u plemenitost samog čina.  

“Ključno je proći procedure i doći do stadija u kom utvrdimo da je dijete podobno, odnosno utvrdimo da je podobno za usvojenje. A dijete je podobno tek ukoliko su roditelji biološki dali suglasnost za usvojenje, ukoliko im nje oduzeto roditeljsko staranje, ako su umrli, nepoznati ili ukoliko im je nepoznat boravak više od šest mjeseci”, navodi Mirsada Poturković iz Centra za socijalni rad Županije Sarajevo.

Oko 90 posto djece u dječjim domovima ima biološke roditelje, ali se tu nalaze zbog neadekvatnog roditeljskog staranja. Različiti su razlozi zbog kojih su izmješteni iz obitelji, te nisu djeca koja se mogu usvojiti. To je jedan od ključnih razloga malog broj usvojenja. 

“Mi imamo u procesu u posljednjih 20 godina, evo na godišnjem nivou pet usvojenja imamo negdje evidentirano, a oko 200 obitelji zainteresirano”, kaže Poturković.

U  Centru za socijalni rad Banjaluka u 2022. godini bilo je 30 podnesenih zahtjeva, a jedno realizirano usvojenje. 2021. je bilo 33 zahtjeva, godinu ranije 26 ali ni jedno nije realizirano.

“Usvojenje predstavlja i najkvalitetniji vid zaštite djece bez roditeljskog staranja. Zasniva se roditeljski odnos, dijete dobiva roditelja i obitelji i uvjete za sretno odrastanje, jer jasno je koliko je toplo obiteljsko okruženje i atmosfera ispunjena ljubavlju i brigom, neophodnoj djeci, posebno u najranijem uzrastu”, naglašava Mirjana Perišić iz Centra za socijalni rad Banjaluka.

Novim obiteljskim zakonom koji je u Republici Srpskoj stupio na snagu prije dva mjeseca pomjerena je starosna granica za djecu koja se mogu usvojiti sa 5 na 10 godina, te se očekuje da će se povećati broj usvojenja. Novina je i da će u procedure usvajanja moći ući i izvanbračni partneri, te da će biti formiran jedinstveni lični registar usvajanja.