Kako stvari stoje, mnogima će uskoro za snalaženje s restoranskim jelovnicima trebati posebne upute, a bit će pametno na ručak stići i koji sat ranije da shvatiš kako naručiti i što koliko košta, piše Jutarnji list.
Posebno ovo posljednje koje je postalo neobično kreativno – naime, sve se češće može vidjeti kako se hrana na jelovnicima izražava u težini od deset dekagrama pa bi se mnogi mogli neugodno iznenaditi ako tu cijenu zamijene za cijenu cijele porcije, a na kraju stigne tri do četiri puta veći račun.
Primjer jednog takvog jelovnika dostavila nam je ovih dana čitateljica koja je, kaže, bila zbunjena cijenama u jednom šibenskom restoranu u kojem na kraju nije objedovala.
Recimo, cijena dagnji izražena za težinu od 50 dekagrama. Škampi se potom izračunavaju na deset dekagrama, onda slijedi file tune koji je obračunat po porciji, a zatim lignje i orada – opet izračun na deset dekagrama.
Onima koji su malo brzopleti i naivni moglo bi se učiniti kako porcija lignji sa žara dođe samo šest eura, a zapravo je riječ o deset dekagrama što je znatno manje od standardne porcije.
Cijela stvar dodatno je zbunjujuća jer pokraj tih težina od deset dekagrama u zagradi piše kako porcije variraju od 30 do 50 grama pa je tim više nejasno čemu izračun na samo 100 grama i može li potrošač, ako to poželi, u restoranu doista naručiti deset dekagrama lignji?
A ako ne može, čemu onda takva računica i ako se već inzistira na deset dekagrama – zašto se isti princip ne primjenjuje i na ostalu ribu, nego neka ide na 100 grama, neka na pola kilograma, a neka na kilogram?
Je li potrošač doista sam kriv ako se u svemu tome ne snađe najbolje pa se preračuna?
I čine li to ugostitelji jer žele biti maksimalno korektni ili im na meniju ipak bolje izgleda niža cijena jela? Kako nam pojašnjavaju u Državnom inspektoratu, inspektori ovakav jelovnik ne drže spornim. Naime, ugostitelj je prema Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti dužan utvrditi normative za svako jelo i piće, pružiti uslugu u skladu s normativom, a u njemu, pak, moraju biti utvrđeni vrsta, količina i kakvoća svakog jela.
“Pojedina jela se uslužuju prema težini – primjerice, janjetina, riba i plodovi mora – osim ako nisu utvrđena po komadu, odnosno porciji. Prilikom narudžbe gost bi trebao s ugostiteljem razjasniti veličinu porcije i način određivanja količine pojedinog jela u porciji, a kako bi se otklonile eventualne nejasnoće”, kažu u Inspektoratu te dodaju da cjenik ne krši propise, ali ne odgovaraju na pitanje je li on za potrošača zbunjujući, posebno s obzirom na činjenicu da se praktički za svako jelo koristi drugačiji način obračuna cijene.
Robert Ripli iz Gastronomada brani svojeg anonimnog kolegu iz Šibenika, ističući kako je ovo rijedak primjer jelovnika u kojem se gostu vrlo precizno objašnjava koliko su velike porcije, a da mu se ujedno daje i mogućnost da odabere te time i plati jelo prema određenoj vrijednosti ponderiranoj prema mjernoj jedinici koju je u ovom slučaju odredio ugostitelj – 100 ili 500 grama.
“Takav način iskazivanja vrijednosti namirnica nije novost. U sezonskim jadranskim restoranima uobičajena je prodaja, primjerice, ribe na osnovnu vrijednosti od kilograma. U takvim restoranima se ponekad mogu naći i osnovne mjerne jedinice 100 grama jer je puno jednostavnije umnažati 100 grama osnovne težine do one koliko riba stvarno i teži, umjesto preračunavati kilogram u manje postotke”, kaže Ripli, napominjući kako je to prema potrošaču poštenije jer su ribe i steakovi nerijetko namirnice kojima težina može varirati i 200 posto po komadu, odnosno zadanoj dimenziji reza mesa.
“Puno je nekorektnije da restoran nudi porcije jela u kojima će jedan gost dobiti na tanjuru veću, a drugi manju lignju ili, pak, jedan biftek odrezak od 300 grama, a drugi od 400, a za istu cijenu jela”, tvrdi Ripli.
Ipak, priznaje da ovakvo iskazivanje vrijednosti pojedinih jela prema potrošaču može biti zbunjujuće, ali je uvjeren da će oni, kad malo bolje promisle, shvatiti kako su u takvom restoranu bolje respektirani, a ne zakinuti. Posebno nakon što im na kraju onda još uslijedi račun.
