Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata oglasila se priopćenjem za javnost kojeg prenosimo u cijelosti:
Koordinacija udruga Hrvatskoga vijeća obrane BiH najoštrije osuđuje orkestrirani politički napad probošnjačkih političara Denisa Bećirovića, Elmedina Konakovića i Slavena Kovačevića na istup hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana koji je pozvao da se prestane s preglasavanjem Hrvata. Njihove poruke kao da su izronile iz velikosrpskog programa Memoranduma SANU-a pokazuju da problem nije izborni model, niti izborna jedinica, nego odbijanje prava da Hrvati, kao konstitutivan narod, imaju pravo sudjelovati u izboru svojih političkih predstavnika. Slobodan Milošević kao udarna igla Memoranduma također je tvrdio da brani državu i demokraciju, dok je zapravo rušio mehanizme ravnopravnosti što je u konačnici dovelo do katastrofe.
Bećirović pritom ne polemizira s prijedlogom izborne reforme, nego Hrvatsku i hrvatsku politiku pokušava unaprijed proglasiti neprijateljskom, nedemokratskom i suprotnom međunarodnom pravu. Njegovo kategorično odbacivanje izborne jedinice koja bi Hrvatima omogućila izbor hrvatskog člana Predsjedništva razotkriva stvarni sadržaj navodnog građanskog modela: hrvatsko mjesto može postojati, ali bi o tome tko će ga zauzeti trebala odlučivati bošnjačka većina. I Milošević je pozivanjem na „čoveka, građanina u centru sistema“ pokušavao oslabiti druge republike i narode te prevlast Srba prikazati kao naprednu i europsku demokraciju.
Konaković ide korak dalje kada se poziva na zastupljenost prema posljednjem popisu stanovništva i demografsku brojnost pokušava pretvoriti u temelj za raspodjelu političke moći. U višenacionalnoj državi to bi značilo da najbrojniji narod može postupno preuzeti institucije, određivati njihovu kadrovsku strukturu i politička pravila, a malobrojnijima ostaviti samo formalnu prisutnost. Milošević je na isti način brojčanu snagu najvećeg naroda pokušavao pretvoriti u trajnu političku nadmoć, predstavljajući majorizaciju kao običnu demokratsku aritmetiku.
Kovačević zahtjev Hrvata za jednakopravnošću ne pokušava pobiti argumentima, nego ga povezuje s fašizmom i udruženim zločinačkim pothvatom. Cilj je jasan: stigmatizirati cijeli politički zahtjev, kriminalizirati njegove zagovornike i Hrvatima poručiti da o vlastitim pravima ne smiju ni govoriti. To je prepoznatljiva Miloševićeva propagandna metoda – protivnika najprije proglasiti ekstremistom i neprijateljem države, a zatim njegovo političko podčinjavanje prikazati kao legitimnu obranu poretka. Upravo je Europski sud za ljudska prava stavio točku na ‘i’ te srušio unitarističke snove koje i dalje sanja poraženi Kovačević pred tim sudom o unitarističkoj državi i rušenju Daytona. Ako on i slični stvarno žele srušiti Dayton, a time ugroziti i mir u Bosni i Hercegovini, neka izađu pred javnost i to otvoreno kažu.
Najogoljeniji izraz takve politike ipak je višestruko nametanje Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva glasovima Bošnjaka. Kao što je Milošević nakon političkih čistki preko Borisava Jovića iz Srbije, Branka Kostića iz Crne Gore, Jugoslava Kostića iz Vojvodine i Sejde Bajramovića s Kosova uspostavio poslušnu glasačku mašineriju, tako bošnjačka većina danas Hrvatima nameće Željka Komšića kao njihova političkog predstavnika.
Hrvati su se jasno organizirali 18. 09. 1991. godine s prvim dolaskom rezervista JNA, onoga ključnog datuma prepoznatog danas kroz Zakon o pravima branitelja, dok su pak u Sarajevu i nakon 1. listopada te iste godine i nakon razaranja Ravnog i prvog ratnog zločina nad Hrvatima govorili da to „nije njihov rat“. Hrvati su znali obraniti svoj opstanak. I kao što su odgovorili Miloševićevoj ratnoj mašineriji, znat će to napraviti i danas, demokratski, politički i svim legitimnim sredstvima, obraniti se od učenika iste politike majorizacije i hegemonije.
