Katolici u cijelom svijetu slave Uskrs, najstariji i najveći kršćanski blagdan kojim se obilježava nedjelja Kristova uskrsnuća i njegova pobjeda nad smrću i grijehom te je uskrsna poruka, kako je rekao papa Lav XIV. “najradosnija i najpotresnija vijest koja je ikada odjeknula kroz povijest”.
Uskrsnuće Isusa Krista temeljno je vjerovanje kršćanstva koje kazuje da je Bog Isusa treći dan uskrisio od mrtvih, a nakon što je umro za otkupljenje grijeha ljudi, svojim je uskrsnućem pobijedio smrt i stoga poruka Uskrsa glasi da ljubav pobjeđuje smrt.
Papa Lav XIV. je krajem godine u katehezi “Uskrsnuće Kristovo i izazovi suvremenoga svijeta” rekao da je “uskrsna poruka najradosnija i najpotresnija vijest koja je ikada odjeknula kroz povijest”.
“To je “Evanđelje” u pravom smislu riječi: svjedočanstvo pobjede ljubavi nad grijehom i života nad smrću. Zato je ona jedina sposobna utažiti čovjekovu žeđ za smislom koja muči njegov um i srce”, rekao je papa Lav.
Sveti Ivan Pavao II. je svojedobno rekao: “Ne prepuštaj se očaju! Mi smo ljudi Uskrsa i Aleluja je naša pjesma”.
Obilježavanju Uskrsa prethodili su dani Velikoga tjedna pa se Crkva na Veliki četvrtak prisjećala Isusove posljednje večere. Veliki petak bio je spomendan Isusove muke i smrti. Taj dan se ne služe mise nego obilježava Muka Gospodnja. Velika subota bila je dan Kristova otpočinka u grobu i drugi dan vazmenoga trodnevlja pa je taj dan uvečer Crkva počela vazmeno bdijenje.
Spomen Kristova uskrsnuća slavi se svečanim misama, koje u većim gradovima predvode nadbiskupi i biskupi.
Uskrsu je prethodilo 40-dnevno razdoblje korizme, vrijeme pokore, molitve i obnove. Korizma je vrijeme kad čovjek disciplinom u jelu, piću i radu može iscijeliti svoje tijelo i psihu – skinuti teret sa savjesti i osloboditi se tereta krivih emocija.
Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsnuća i nade, već i novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.
Blagdan Uskrsa ne slavi se svake godine u isto vrijeme, već u prvu nedjelju nakon prvoga proljetnoga punog mjeseca (uštapa). Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. ožujka i 25. travnja, onda Uskrs može biti samo unutar toga vremena.
Uskrs se slavi još od doba apostola, a u ranokršćansko doba se slavio svake nedjelje. Tek od 2. stoljeća Uskrs se slavi jednom godišnje, točnije u nedjelju, nakon prvog punog proljetnog mjeseca.
Za razliku od Božića, ne slavi se na isti datum, već je on utemeljen na lunarnom kalendaru sličnom hebrejskom.
Ovisnost kršćana o židovskim nepouzdanim izračunima datuma proljetnog punog mjeseca za Pesah te razlike u kršćanskim tradicijama vezane za dan proslave Uskrsa, potaknuli su rimskog cara Konstantina da sazove Prvi ekumenski sabor u Niceji na kojem je osmišljena nova formula izračunavanja datuma Uskrsa.
Zahvaljujući odluci da se Uskrs slavi prve nedjelje nakon proljetnog punog mjeseca, kršćanski Uskrs trebao bi biti povezan s Pesahom, ali ne i poistovjećen s njim, čime bi se održala povijesna veza između Isusove smrti i uskrsnuća i Pesaha/Pashe.
Od 16. stoljeća računanje datuma Uskrsa se mijenja u zapadnoj i istočnoj crkvi. U zapadnome kršćanstvu Uskrs uvijek dolazi na nedjelju između 22. ožujka i 25. travnja, a u istočnome kršćanstvu između 4. travnja i 8. svibnja.
Tijekom 21. stoljeća, Pravoslavna i Zapadna Crkva zajednički će proslaviti Uskrs samo 31 put. U narednim stoljećima zajedničko slavljenje Uskrsa bit će sve rjeđe, budući da se odstupanja julijanskog kalendara povećavaju.
Ako ne dođe do korekcija, 2698. godine pravoslavni i zapadni Uskrs posljednji će se put slaviti istog dana.
