Više od 6 tisuća puta tijekom prošle godine zazvonili su SOS telefoni u Bosni i Hercegovini. Hitnu pomoć i utočište tražile su žene, žrtve nasilja. Željele su pobjeći iz svojih domova, mjesta gdje bi trebale biti najsigurnije. Neke su uspjele, neke odustale, a neke su, nažalost, ubijene. Podaci iz godine u godinu postaju sve strašniji.
Od 2013. do 2023. godine u BiH ubijene su 72 žene. U posljednjih 5 godina njih 57, a samo ove godine ubijeno je 7 žena. Iza statistike, međutim, stoje stvarni životi koje su najčešće oduzeli partneri žrtava. Često se postavlja pitanje: Zašto nije prijavila? Ili: Što je čekala?
Psihologinja Arijana Ćatović iz Fondacije lokalne demokracije objašnjava kako nasilje često počinje postupno:
„Nasilje se ne pojavljuje odmah u najgrubljem obliku. Počinje lagano, kroz emocionalno nasilje i razne oblike izolacije. Žena tek kasnije shvati da je žrtva. Do tada su obično uključena djeca, nema podršku roditelja jer je izolirana, i tada je vrlo teško potražiti pomoć.“
Sustav ne pruža dovoljno podrške kako bi žrtvama ulio sigurnost. Primjer za to je Alma Kadić, koja je Eldina Hodžića prijavila više od 150 puta. Ipak, 2021. godine ubijena je na kućnom pragu pred svojom četverogodišnjom kćeri. Hodžić je dva puta oslobođen optužbi kojima je bio osuđen na 35 godina zatvora. Slična tragedija zadesila je i Nizamu Hećimović, koja je zatražila zabranu prilaska za Nermina Sulejmanovića. Sud u Gradačcu odbio je zahtjev, a Sulejmanović je 11. kolovoza prošle godine ubio Nizamu.
Kazne za ubojstvo žena obično iznose između 3,5 i 11 godina zatvora, što mnogi smatraju neprihvatljivim. Iznimke su rijetke – poput Alije Hrustića, osuđenog na 30 godina, Avdije Selimovića na 40 godina i Eldina Hodžića na 35 godina. Međutim, većina počinitelja počini samoubojstvo nakon zločina.
Jadranka Miličević iz Fondacije Cure ističe ozbiljan problem procesuiranja ovakvih slučajeva:
„Od 7 ubojstava, 5 počinitelja počinilo je samoubojstvo. Samo će se dva slučaja procesuirati, ali ostaje pitanje koliko će procesi trajati. Iskustva pokazuju da traju i do 2-3 godine, što predstavlja nevjerojatan pritisak na obitelji.“
Osim sporog sustava, mnoge žrtve nasilja suočavaju se i s osudom društva te nepovjerenjem prema institucijama. Čak i u akademskim krugovima često vlada šutnja o ovom problemu.
Jasna Kovačević s Univerziteta u Sarajevu upozorava na razloge zbog kojih žrtve često ne prijavljuju nasilje:
„Naše istraživanje pokazalo je da postoji zavjesa šutnje, uzrokovana strahom od osude i odmazde. Žrtve vrlo rijetko prijavljuju rodno uvjetovano nasilje i rijetko razgovaraju o tome s kolegama. Također, primijetili smo nerazumijevanje samog pojma rodno uvjetovanog nasilja.“
Feđa Mehmedović iz Instituta za populaciju i razvoj dodaje kako je problem ukorijenjen u širem društvu:
„Mi smo društvo koje čuje da se netko tuče u kući i ne reagira. Kada se nasilje dogodi u razredu, djeca se smiju, snimaju telefonima i ne reagiraju. To je zastrašujuće.“
Kako bi se situacija promijenila, organizacije ističu važnost edukacije od najranije dobi kroz različite kampanje.
Ivana Kulić iz TPO fondacije ističe važnost usmjeravanja pažnje na žrtve i posljedice nasilja:
„Ove godine odlučili smo se za slogan Podržimo žrtve i preživjele. Često se fokusiramo na čin nasilja, a zaboravljamo na posljedice koje ono ostavlja – u obitelji gdje se dogodilo, ali i u cijeloj zajednici.“
Na globalnoj razini, podaci su jednako poražavajući. Svakih 10 minuta jedna žena postane žrtva ubojstva od strane partnera ili člana obitelji. Promjene, kažu stručnjaci, moraju početi na lokalnoj razini – u državi, gradu i svakom domu, kako bi svaka žena bila sigurna.
