Diana je imala pet godina kad su liječnici na njezinu malom srcu pronašli tumor. Njezino već tad oslabljeno srce svakoga dana se činilo sve slabijim. Roditelji su činili sve kako bi spasili kćer. Dobri ljudi tog Uskrsa 2021. godine pokrenuli su i veliku akciju prikupljanja pomoći za malenu i roditelje, da mogu s njom otići u Zagreb na liječenje. Danas, na Uskrs pet godina kasnije, vesela je djevojčica u kojoj kuca novo srce. I kuca hrabro. Didi, kako je od milja zovu, danas je desetogodišnja djevojčica koja ne traži mnogo, a daje sve. Živi s nizom dijagnoza: Gorlin-Goltz sindromom, hipotrofijom vidnog živca, divergentnim strabizmom… Ali ono što nosi u sebi ne može se dijagnosticirati. To je snaga. To je tiha hrabrost, pišu 24sata.
-Moje srce bilo je bolesno, sad imam novo – tiho kroz igru ponekad kaže Diana.
Kako kaže njezina majka Sanela Maslić-Sabljak, Diana je jednostavno dobro dijete. Skromno.
Ono koje ljepotu vidi tamo gdje je drugi često ne primijete: u igri s bratom, u šetnjama uz more koje smiruje i u bojama koje oživljavaju pod njezinim rukama. Jer Didi ne govori puno.
-Više se izražava kroz crtež nego riječima. Priča, ali ne puno. I zanimljivo, radije govori na engleskom jeziku koji je naučila kroz crtiće, pa je ponekad moram podsjetiti na hrvatski – kaže majka s osmijehom.
U njezinim crtežima živi svijet kakav bi trebao biti, pun prirode, cvijeća, nježnosti… Kad je nacrtala portret mame i tate, suze nisu mogli sakriti. Jer Didi ne crta ono što vidi. Ona crta ono što osjeća.
Pohađa treći razred Osnovne škole Jurja Dobrile u Rovinju, prema posebnom programu. Najviše voli likovni. Nedavno je prošla i zahtjevnu operaciju čeljusti. Četiri keratociste, opća anestezija, težak zahvat. No i to je prihvatila mirno, kao da unaprijed zna, bit’ će bolje. Njezino srce danas je stabilno. Jednom godišnje ide na biopsije miokarda, ide na kontrole u Zagreb i svakodnevno uzima terapiju koju će morati uzimati cijeli život. I nikad se ne žali. Sve prihvaća tiho, gotovo vojnički.
Transplantacija je, podsjetimo, trajala pet sati. Dok su liječnici radili, majka se molila. Kasnije je saznala da je čak 15 stručnjaka bilo uz njezinu djevojčicu u operacijskoj sali. Na Uskrs su pokrenuli veliku akciju prikupljanja pomoći, a novo srce dobila je na Veliku Gospu.
-Ne mogu uopće opisati trenutak kad su nam javili da postoji srce za Didi. Noć puna straha, nade i molitve – prisjeća se majka. Još je veće čudo kako je prvih pet godina uopće preživjela s tako bolesnim srcem i tumorom od čak sedam centimetara. Liječnici ni danas nemaju jasan odgovor. Ali majka ima.
-Ona je borac – kaže.
U školi je polako pronašla i prijatelje. Svi je obožavaju, kako kaže majka.
Ne prilazi prva, ali kad joj netko priđe, otvori se cijeli jedan mali svijet. Svijet igre, nježnosti i povjerenja. Svojim crtežima već je osvojila sve oko sebe, pa je tako imala i vlastiti pano na školskoj izložbi.
Uz sebe ima i osobnu asistenticu s kojom je odmah “kliknula”.
-Kod nje me najviše oduševljava skromnost. Ona nema želja. Nikad ih nije izrekla. Važno joj je samo da smo svi zdravi i zajedno. Traži samo papir i bojice – kaže majka. A ta skromnost nije slučajna. Ona se živi u njihovu domu.
