Deset godina od svog osnutka, Papinsko povjerenstvo za zaštitu maloljetnika objavilo je prvo Godišnje izvješće o crkvenim politikama i procedurama za zaštitu maloljetnika.
Dokument je plod opsežnog istraživanja na pet kontinenata, a u njemu se predlažu primjeri najbolje prakse, predlažu koraci koje treba poduzeti, poziva na povećanu transparentnost u prikupljanju podataka i naglašava neravnoteže u lokalnim Crkvama u pogledu dostupnosti struktura izvješćivanja i usluga podrške žrtvama.
Izvješće sadrži oko 50 stranica, a u njemu su prikupljeni brojni podaci kako od biskupija, tako i od raznih vjerskih instituta, kongregacija, pa čak i Rimske kurije, koju se potiče na veću transparentnost u pogledu svojih postupaka i procesa.
Dokument je pripremila radna skupina koju vodi Maud de Boer-Buquicchio, članica Komisije s bogatim iskustvom u zaštiti djece.
Među uočenim potrebama za poboljšanjima, izvješće naglašava potrebu za boljim pristupom informacijama žrtvama kako bi se spriječile dodatne traume. “Trebalo bi istražiti mjere koje osiguravaju pravo svakom pojedincu na bilo koju informaciju koja se na njega/nju odnosi”, uz poštivanje zakona i zahtjeva o zaštiti podataka, navodi se u tekstu. Također naglašava se potreba za “konsolidacijom i jasnoćom oko nadležnosti dikasterija Rimske kurije, kako bi se osiguralo učinkovito, pravovremeno i strogo upravljanje slučajevima zlostavljanja upućenih Svetoj Stolici”.
Predlaže se i pojednostavljenje procesa, “tamo gdje je to opravdano”, za otpuštanje ili uklanjanje osoba na odgovornim položajima. Izvješće poziva na daljnji razvoj učenja Crkve o zaštiti i na proučavanju politika utvrđivanja nanesene štete i kompenzacije kako bi se promicao rigorozan pristup reparacijama.
Drugi dio Godišnjeg izvješća pomiče fokus na mjesne Crkve, predstavljajući analizu nekoliko crkvenih institucija. Komisija priznaje važnost praćenja poglavara mjesnih Crkava u odgovornosti za provedbu preventivnih i odgovornih politika. Također obećava “standardiziranu razmjenu podataka s mjesnim biskupima i redovničkim poglavarima”, objašnjavajući da se pregled politika i postupaka zaštite od strane biskupa odvija kroz proces ad limina ili na poseban zahtjev biskupske konferencije ili jedne od regionalnih skupina Komisije.
U svojoj analizi mjesnih Crkava, Komisija primjećuje da “dok neki crkveni subjekti i crkvene vlasti pokazuju jasnu predanost zaštiti, drugi su tek na početku preuzimanja crkvene odgovornosti” za rješavanje zlostavljanja. U nekim slučajevima, Komisija nalazi „zabrinjavajući nedostatak struktura za prijavu i usluga pratnje žrtvama/preživjelima, kako to zahtijeva motuproprij Vos estis lux mundi.
Treći dio usredotočuje se na Rimsku kuriju, koja bi trebala poslužiti kao središte za razmjenu najboljih praksi s drugim mjesnim Crkvama.
U izvješću se navodi da je Disciplinski odjel Dikasterija za nauk vjere javno podijelio ograničene statističke podatke o svojim aktivnostima te se poziva na veći pristup informacijama. Druge potrebne aktivnosti uključuju “komuniciranje odgovornosti vezane za zaštitu različitih dikasterija”, “promicanje zajedničkih standarda u Rimskoj kuriji” i uključivanje pristupa usmjerenih na žrtve u radu dikasterija.
Izvješće također ističe inicijativu Memorare, koja je tijekom proteklih deset godina prikupljala sredstva od biskupskih konferencija i vjerskih redova za pomoć crkvama s ograničenim sredstvima. Memorareov cilje je razviti centre za prijavu i pomoć, povećati kompetencije na lokalnom nivou te razviti mrežu stručnjaka za zaštitu na globalnom jugu.
