„Kako se u svemu ponašaju Bošnjaci? Nadmeno! Oni kao ne daju Hrvatima njihov, treći, hrvatski kanal, budući da bi to vodilo razgradnji države“, napisao je ovo prije više od jednog desetljeća u kolumni u banjalučkim Nezavisnim novinama dr. sc. Šaćir Filandra, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Piše: Miroslav Vasilj
„Pri tome se ne pitaju tko su to oni da nekomu dopuštaju ili osporavaju kolektivna, nacionalna prava i što uopće znači stanje u kojem netko nekome daje ili osporava prava. Najsmješnija je sarajevska argumentacija u ovoj priči, koja traje takoreći od uspostave Federacije BiH 1994. godine, a koja se svodi na to da mi bolje znamo što je za Hrvate dobro. Mi znamo da bi ih to odvelo u marginalizaciju, izolaciju, parohijalizaciju, ideološki ekstremizam itd. Ne dopuštajući im poseban TV kanal mi ih kao spašavamo i oni nam na tome trebaju biti zahvalni. Vrijeme je da se u tzv. bošnjačkoj politici prestane s takvim preduvjerenjima i neosnovanim strahovima koji od političkoga partnera prave protivnika“, riječi su dr. sc. Filandre.
Na stranu mišljenje profesora Filandre oko javnog RTV servisa na hrvatskome jeziku, ali stanje na Javnom RTV sustavu BiH je već odavno blago rečeno u fazi raspada i po drugim pitanjima. Pa na koji način onda riješiti taj problem u BiH? Evo kako su to pitanje riješili u zapadnoeuropskim višenacionalnim i višejezičnim demokracijama? U Europi su se profilirala tri modela: integrirajući, konsocijacijski i dezintegrirajući.
U Španjolskoj funkcionira integrirajući model koji se zasniva na potenciranju države u odnosu na različite segmente. Regijama – segmentima je dopušteno osnivati vlastite javne RTV servise. Najpoznatije su baskijska i katalonska RTV. Prednost ovoga modela je njegova financijska racionalizacija, no nedostatak mu je nezadovoljstvo manjih etničkih skupina s obzirom da prijestolnica vodi glavnu riječ.
Drugi model ustroja javnoga RTV servisa je konsocijacijski. Na snazi je u Švicarskoj. U tom modelu posebnosti segmenata dolaze do izražaja, ali se nenametljivo pokušavaju istaknuti i integracijske vrijednosti društva. Segmenti u ovom modelu ne vide opasnost od pokušaja asimilacije ili programa koji ne bi uvažavali njihove jezične, kulturne, tradicijske i druge posebnosti. Švicarski javni RTV sustav obuhvaća posebne servise za njemačku, francusku i talijansku jezičnu zajednicu, a svi su dužni proizvoditi program i za malobrojnu retroromansku zajednicu.
Treći model je dezintegrirajući. Provodi se u Belgiji. Flamanci i Valonci imaju dva potpuno odvojena RTV sustava, uz postojanje trećeg posvećenoga Nijemcima na istoku zemlje. Labava belgijska federacija na taj način se potpuno preslikala na ustroj javnih RTV sustava u toj zemlji. Osim što je riječ o zasebnim pravnim subjektima taj model uključuje i potpunu nezainteresiranost glede razmjene programa, praćenja događaja kod drugih segmenata. Uređivačka politika, ako izravno ne potiče raskol u državi, onda ne ističe bilo kakve zajedničke vrijednosti belgijskoga društva.
Od navedenih modela možda je švicarski najprikladniji za BiH. No bez obzira na prednosti i nedostatke španjolskoga, švicarskoga i belgijskoga modela sve pluralne europske demokracije omogućuju i potiču ostvarivanje prava različitih segmenata glede vlastitoga RTV programa. Negativna iznimka i u ovom slučaju je BiH gdje veliki dio bošnjačke politike onemogućava Hrvatima osnivanje javnoga RTV servisa na materinskom jeziku i zbog toga čak u Domu naroda potežu pitanje vitalnoga nacionalnog interesa.
Ali kome više dokazivati da je civilizacijska sramota braniti jednom narodu javni RTV servis na materinskom jeziku. I možda je ovu situaciju ponajbolje opisao slavni engleski pisac i „princ paradoksa“ Gilbert Keith Chesterton riječima: „Vatre će planuti kako bi se svjedočilo da su dva i dva četiri. Mačevi će se isukati kako bi se dokazalo da je ljeti lišće zeleno.“
