Odabir boje za zidove obično počinje pitanjem što nam se sviđa i što će se najbolje uklopiti uz namještaj. No boja prostorije u kojoj svakodnevno boravimo mogla bi imati veći utjecaj nego što mislimo. Profesor psihologije Geoff Beattie sa Sveučilišta Edge Hill objašnjava da izbor boja nije samo estetsko pitanje – način na koji ih doživljavamo povezan je s fiziološkim reakcijama, naučenim asocijacijama, evolucijom, ali i kulturnim značenjima koja im pridajemo. Istraživanja iz područja psihologije, neuroznanosti i ponašanja pokazuju da boje koje nas okružuju mogu biti povezane s emocionalnim stanjem, kognitivnim sposobnostima, društvenim interakcijama, snom, pa čak i dugoročnom psihološkom dobrobiti. Drugim riječima, nijansa koju gledamo svakoga dana možda zaslužuje nešto više pažnje od brzog listanja kataloga boja.
Bijela, bež i siva godinama su među najsigurnijim izborima u uređenju interijera, a za to postoje i psihološki argumenti. Neutralne nijanse pružaju manje vizualne stimulacije pa mogu pomoći u smanjivanju osjećaja senzorne preopterećenosti i stresa. Istodobno prostor mogu učiniti vizualno većim, a povezuju se i s pozitivnim učincima na kognitivne sposobnosti djece i odraslih. Ipak, nije svaka neutralna nijansa jednako dobra za svaki prostor. Hladne sive i izrazito bijele mogu djelovati sterilno, pa čak i sumorno, osobito u prostorijama u koje ne ulazi dovoljno prirodnog svjetla. To je posebno važno u našim domovima: prostorija okupana jakim mediteranskim suncem može podnijeti hladniju nijansu mnogo lakše od sjeverno orijentirane sobe koja je veći dio dana u sjeni. Zato boju uvijek vrijedi isprobati na dijelu zida i promatrati kako izgleda tijekom različitih dijelova dana.
Ako postoji nijansa koja posljednjih godina gotovo ne silazi s popisa poželjnih boja za interijere, onda je to prigušena zelena. I čini se da njezina popularnost nije samo stvar trenda. Psihološka istraživanja koja Geoff Beattie navodi upućuju na to da su plava i prigušene zelene povezane s kreativnošću i boljim rješavanjem problema. Upravo zato nježna zelena može biti zanimljiv izbor za kućni ured ili radni kutak – dovoljno je nenametljiva da ne odvlači pozornost, a istodobno unosi boju u prostor.
Zelena ima još jednu veliku prednost: snažno je povezujemo s prirodom. Upravo se ta povezanost dovodi u vezu s osjećajem obnove i manjim mentalnim umorom, što se uklapa u širu ideju biofilnog dizajna – unošenja elemenata koji nas podsjećaju na prirodu u prostor u kojem živimo. Geoff Beattie zato za dnevni boravak predlaže nježnu kaduljasto zelenu kao dominantnu boju. Prema njegovu objašnjenju, takva zelena povezuje se sa smanjenjem stresa i opuštanjem te može oponašati dio kognitivnih dobrobiti koje povezujemo s boravkom u prirodi. Za hrvatske interijere kaduljasta je zahvalna i iz praktičnog razloga. Dobro se slaže s drvom, kamenom, terakotom, lanom i drugim prirodnim materijalima koji su česti u mediteranskim i kontinentalnim domovima, a dovoljno je neutralna da prostor neće brzo izgledati zastarjelo.
Tople boje imaju smisla u prostorijama namijenjenima druženju i aktivnostima. Nježna žuta, primjerice, često djeluje vedro, što se povezuje s našom asocijacijom na sunčevu svjetlost. No ključ je u intenzitetu. Jarke, izrazito zasićene žute nijanse mogu djelovati uznemirujuće, pa je za velike zidne površine pametnije birati prigušene, zagasite varijante. Općenito, psihološki nalazi koje autor navodi idu u prilog bojama niske do srednje zasićenosti kada je riječ o prostorima u kojima ćemo dugo boraviti.
Crvena je sasvim druga priča. Intenzivna crvena povezuje se s povećanom fiziološkom pobuđenošću, uključujući ubrzavanje pulsa, a istodobno nosi snažne asocijacije na opasnost i upozorenje. Zanimljivi su i eksperimenti vezani uz koncentraciju i rješavanje zadataka. U istraživanjima koja autor navodi djeca su bila manje uspješna u određenim zadacima kada je broj njihova ispita bio napisan crvenom umjesto zelenom ili crnom bojom, odnosno kada je naslovnica testa bila crvena. Zbog toga Geoff Beattie savjetuje oprez s crvenom u kućnom uredu. Prostor u kojem dominira može na prvi pogled djelovati energično i dinamično, ali nije nužno najbolja kulisa za posao koji zahtijeva mir, koncentraciju i jasno razmišljanje. Plava je, s druge strane, povezana s nebom i vodom te može djelovati umirujuće, a autor navodi i njezinu povezanost s boljom koncentracijom.
Ne morate, naravno, cijelu prostoriju obojiti u jednu boju. Dizajneri interijera često se koriste takozvanim pravilom 60-30-10. Ideja je jednostavna: oko 60 posto prostorije pripada dominantnoj boji, otprilike 30 posto sekundarnoj, dok se preostalih 10 posto ostavlja za akcentnu boju koja prostoru daje karakter. Dominantna boja najčešće se pojavljuje na zidovima i većim komadima, sekundarna može doći kroz zavjese, tepih ili namještaj, a naglasak kroz jastuke, lampe, vaze i druge manje detalje. Geoff Beattie za svoj dnevni boravak predlaže kombinaciju kaduljasto zelene kao glavne boje, tople krem nijanse kao sekundarne te zlatnih detalja kao akcenta. Kaduljasta bi trebala unijeti osjećaj smirenosti i povezanosti s prirodom, dok krem tonovi zagrijavaju prostor i čine ga ugodnijim.
U hrvatskoj verziji tog recepta zlatne detalje lako možemo zamijeniti i toplim drvom, mesingom, terakotom ili prirodnim kamenom. Tako se dobiva mekša, nenametljiva paleta koja osobito dobro funkcionira u prostorima s mnogo prirodnog svjetla. A ako se nakon svega i dalje dvoumite između deset gotovo identičnih nijansi zelene, možda je najvažnije pravilo najjednostavnije: boja mora odgovarati prostoru, količini svjetla i ljudima koji u njemu svakodnevno borave. Psihologija može pomoći pri izboru, ali dom ipak ne uređujemo prema laboratorijskom eksperimentu – nego za stvarni život.
