Misija je ispunjena. Tomislav Cvitanušić se popeo na krov svijeta. Bila je to vijest koja je 17. svibnja obradovala sve one koji su pratili put našeg poznatog bh. alpiniste, triatlonca i Ironmana, ali i one koji su bili ponosni što se zastava BiH zavijorila na krovu svijeta.
Cvitanušić se nedavno vratio u svoje Sarajevo, a za portal Klix.ba ekskluzivno je podijelio detalje s ovog uzbudljivog pohoda o kojem će se još dugo pričati.
“Možda je prekratko vrijeme da govorim o emocijama. Bio je to pravi emotivni rolerkoster. Gore, dolje. Raspoloženi ili ne. Nedostaje vam kuća, napori su veliki… Trebat će mi malo vremena da saberem sve utiske. Međutim, veoma sam sretan. Otišao sam kao sretan čovjek, vratio se još sretniji. S razlogom. Imao sam priliku pristupiti krovu svijeta. Otvorilo se vrijeme, sve se poklopilo. Zadovoljan sam, ali trebat će mi malo vremena da sredim utiske”, počeo je Cvitanušić razgovor u videointervjuu za portal Klix.ba.
Priznaje da je u pojedinim trenucima imao misao o odustajanju, ali je podrška javnosti bila jedan od ključnih motiva za konačni cilj.
“Bio sam dirnut zbog podrške javnosti. Imati takvu podršku vam daje jednu mentalnu snagu. Dobiti takve poruke, komentare u onim trenucima kada je najteže izvlači iz vas da pokušate još više, da ih pokušate obradovati. Mi smo mala zemlja i dugo nije bila naša zastava na Everestu i vodio sam se time. Bio sam nezvanični ambasador BiH, pa sam govorio sebi: ‘Hajde da probamo, mi to možemo’. Misao o odustajanju bude. Svako razmišlja o tome. Bude situacija kada razmišljate da dalje više ne možete. Ipak je to Mont Everest. To je krov svijeta. Kisika gore na vrhu nema, životno je opasno. Ove sezone je bilo i puno žrtava, ali na kraju je sve dobro prošlo i prezadovoljan sam”, rekao je.
Na takvim pohodima postoji opasnost od mnogih problema pa je kod penjača očekivano prisutan i strah.
“To je osnovna ljuska emocija koja je dobra ako ona ne prevlada u vašim postupcima, odnosno ako vas ne osvoji. Strah se mora osjećati da biste imali poštovanje prema pohodu i toj planini. Imao sam dobre učitelje, dobro sam obučen, prošao sam visoka gorja svjetska, nisam se odlučio otići na Everest s Trebevića. Mada sam s Trebevića krenuo. Strah je normalan, ako vas ne nadvlada. Imao sam ga i pokušavao sam se nositi s njim na način kako je to ljudski najbolje”, istakao je.
Povratak s vrha teži nego sami uspon
Cvitanušić je cijeli život fizički aktivan pa mu posebne pripreme za uspon na Mont Everest gotovo da nisu ni trebale.
“Penjao sam se na brojne visoke planine. Rekreativno se bavim triatlonom. Vodim računa o kondiciji i fizičkoj spremi. Međutim, Everest se ne može tek tako popeti, već mora postojati mentalna snaga. Imat želju u srcu, htijenje, nadu i puno toga što nema veze s fizikom. Uspon traje dva mjeseca, a on je brutalno težak i opasan. Brinete se i kisiku, brojnim stvarima pa i o povratku koji je teži od samog uspona”, pojašnjava nam Cvitanušić.
Na ovakvim usponima režim ishrane i pića je poseban.
“Najvažnija je voda, a nju smo imali tehnički nakon što istopimo snijeg. Iznad 4.500 metara nadmorske visine više i nemate apetit, ali se trudite da jedete na silu budući da morate unijeti određenu količinu energije u sebe. Svi alpinisti tim putem izgube 10-15 kilograma. Lično sam izgubio 14 kilograma. Međutim, to je ništa u poređenju s tim trenutkom kada pristupite i spustite koljeno na vrh najviše planine na svijetu”, ponosan je Tomislav.
Odluka za polazak na sami vrh iz baznog kampa je također od izuzetne važnosti.
“Vrh se penje kada iz baznog kampa radio vezom dobijete zeleno svjetlo da je vremenska prognoza optimalna. U utorak, 16. maja u 17:00 sati javili su nam da se očekuju vjetrovi do 30 kilometara na sat, odnosno da je vrijeme prihvatljivo za penjanje. Inače, prihvatljivo je temperatura do minus 30 stupnjeva Celzijusa i bez velikih vjetrova. Tada smo morali odlučiti. Dobio sam i poruku od mog prijatelja Muhameda Gafića putem satelitskog telefona. On je bio u komunikaciji sa Stipom Božićem koji se dva puta penjao na Everest. Svi su gledali vremensku prognozu i slali su mi savjete. Imao sam podršku logističku iz cijelog regiona. I to je jedan od razloga što sam se popeo, što nisam otišao sam, već sam pripremio teren, imao komunikaciju s ljudima koji su se već penjali na Everest. Na kraju sam donio odluku sa svojim ‘šerpom’ da krenemo unatoč 26 sati čekanja u šatoru na olujnom vremenu, dehidrirani i dosta gladni. Bilo je pokušati tu noć popeti se jer smo imali tada šansu ili vratiti se nazad. Imali smo dovoljno kisika i odlučili smo se na polazak te smo na kraju uspjeli”, kaže Cvitanušić.
Nakon uspjeha Cvitanušić se vratio u Kathmandu gdje su mu u bolnici sanirali blaže smrzotine na nožnim prstima.
“Bio sam prebačen iz baznog kampa u bolnicu zbog promrzlina na nogama koje su bile, kako kažu, drugog i trećeg stupnja. Međutim, neće biti posljedica. Treba sačekati da se povrate nervi i cirkulacija. Jednostavno ljudsko tijelo će se pobrinuti za to, ali moram napraviti jednu pauzu da bih ponovo dobio osjećaj u nogama jer su nožni prsti bili u pitanju. Inače, iz ministarstva turizma Nepala su nam rekli da je sezona bila veoma loša. Bilo je čak 17 smrtnih slučajeva. Tri dana nakon dolaska smo dobili informaciju o nesreći koja se dogodila 300 metara od našeg baznog kampa. To je jedno brdo leda kroz koje se mora proći nekih šest sati uspona. Trojica ‘šerpi’ su poginuli, odnosno nestali su u pukotinama. Nažalost, te stvari se dešavaju. Mada je prosjek četiri-pet smrtnih slučajeva po sezoni, ove sezone je bilo 17 i to je bilo previše. To je bio jedan psihološki pritisak na penjače. Nije svejedno kada kolege gube živote. Nesreće se mogu desiti svakome”, upozorava Tomislav.
Posebna priča su “šerpe”, inače obučeni lokalni ljudi koji su se više puta penjali na krov svijeta te pomažu drugima u svojim usponima.
Brojni rizici i smrtni slučajevi
“Bez njih se ne može popeti na vrh. Ima penjača koji su pokušali. Imamo slučaj mađarskog penjača od nedavno koji je želio uraditi sve sam bez kisika i ‘šerpi’, ali je nestao. Možda postoji mogućnost, ali je rizik prevelik. Način na koji se penje na Everest je u paru u slučaju da vam se nešto dogodi da je neko pored vas. Imao sam pored sebe preiskusnog ‘šerpu’. Bez njega ja ne bih mogao izaći na taj vrh. Naš odnos više nije prijateljski, već porodični. Jer ako se neko s vama popne na vrh svijeta, i pomogne vam u tome na način na koji je on to uradio, osjećate samo duboku zahvalnosti i povezanost. Uvijek će imati posebno mjesto u mom srce, a naša zajednička fotografija će biti uramljena u mojoj kući”, otkriva Cvitanušić.
Sam vrh svijeta je posebno mjesto na kojem je Tomislav boravio tek nekih 10-ak minuta.
“Vjetar je bio jak i bilo je izuzetno teško raširiti zastavu. Ipak, uspio sam napraviti fotografije. To je jedan manji prostor, od nekih 50-ak kvadrata. Tu je užad da se možete zakačiti dok se fotografišete kako ne biste skliznuli. Tu stoji takozvana kineska piramida na kojoj se nalaze molitvene nepalske zastave. Te su zastavi svugdje simbol Nepala i njihove kulture. Ne ostavlja se gore ništa, ne zagađuje se. I zbog ograničene količine kisika ne zadržava se. Silazak mi je trajao i duže od penjanja. Meni je trajao 14 sati. Nekoliko minuta osjetite zahvalnost, taj pogled je unikatan, s krova svijeta pogledati planinske klance…”, s uzdahom se prisjeća.
Uvjeti za odlazak na Mont Everest su izuzetno zahtjevni.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE