Svjetska banka upozorava da će do 2050. godine broj umirovljenika na planetu premašiti broj djece mlađe od pet godina, što će stvoriti potpuno novu društvenu strukturu društva, piše Glas Srpske.
Osim toga, mirovinski sustavi diljem svijeta već su na rubu kolapsa. Starenje stanovništva, dugoročni pad nataliteta i rastući javni dugovi već prisiljavaju vlade na poduzimanje sve radikalnijih koraka kako bi uštedjele društvene fondove.
Najvidljiviji oblik tih promjena postao je novi globalni trend – postupno podizanje dobi za odlazak u mirovinu.
Prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj i Europske komisije, više od 50 zemalja već je usvojilo ili planira uvesti određene reforme koje podižu dobnu granicu između jedne i čak osam godina u sljedećih petnaest godina.
Taj je proces najjasnije vidljiv u Europi. Danska je, prema trenutnim planovima, otišla najdalje. Do 2040. godine građani te zemlje imat će pravo na mirovinu tek kada navrše 70 godina. Ovo pravilo primjenjivat će se na sve rođene nakon 1970. – što Dansku čini pionirom novog mirovinskog modela u Europi.
Belgija je odlučila postupno podizati dobnu granicu do 2030. godine, kako bi dosegla granicu od 67 godina, kao uvjet za mirovinu – uz dodatne mjere štednje u javnom sektoru. Mirovine državnih službenika u budućnosti će se povećavati za najviše 0,3 posto godišnje. Velika Britanija također postupno provodi ovu reformu – do 2028. godine dobna granica bit će 67 godina, a do 2046. godine će se povećati na 68 godina. U Latviji je minimalna dob za mirovinu već 65 godina, što predstavlja značajan skok za zemlju u kojoj je očekivani životni vijek još uvijek ispod europskog prosjeka.
Italija, Španjolska i Portugal također su u procesu postupnih prilagodbi. U Italiji se mirovina sve više veže uz radni staž, a ne samo uz godine života. Takozvani sustav “Kvota 103” omogućuje radnicima odlazak u mirovinu kada zbroj godina života i staža dosegne 103.
Francuska je, s druge strane, primjer zemlje u kojoj su reforme izazvale duboku političku krizu. Nakon burnih prosvjeda, reforma koja je podigla dobnu granicu na 64 godine zamrznuta je do 2026. Međutim, pritisak iz Bruxellesa ne prestaje. Europska unija već je jasno dala do znanja da će buduća financijska potpora i investicijski fondovi vrijedni dvije milijarde eura biti uvjetovani provedbom strukturnih promjena, uključujući i mirovinske.
I dok se Europa bori sa svojim demografskim izazovima, slični trendovi zahvataju Aziju. Kina, koja je desetljećima imala jedan od najnižih pragova za odlazak u mirovinu u svijetu, sada se priprema za povijesnu promjenu.
Vlasti su najavile da će se dobna granica za muškarce postupno povećati sa 60 na 63 godine, dok će žene, ovisno o radnom mjestu, odlaziti u mirovinu između 55 i 58 godina. Reforma će se provoditi postupno tijekom sljedećih petnaest godina i predstavlja prvi ozbiljan pokušaj Pekinga da ublaži posljedice drastičnog starenja stanovništva.
Japan je već počeo prilagođavati svoj sustav novim demografskim realnostima. Do 2025. muškarci će odlaziti u mirovinu sa 65 godina, a žene će tu granicu dosegnuti do 2030. U zemlji u kojoj je više od trećine stanovništva starije od 65 godina, produljenje radnog vijeka više nije stvar izbora već nužnosti. Slična je situacija i u SAD-u. Socijalni fondovi, a prema projekcijama, do 2033. – trošit će akumulirane rezerve, što će prisiliti Kongres na nove reforme i rezove. Iako je trenutna dob za odlazak u mirovinu 67 godina, već se razmatra pomicanje te granice na 68. U Kanadi vlada potiče radnike da dulje ostanu aktivni, nudeći do osam posto veću naknadu za svaku godinu rada nakon 65. godine.
Međutim, neke europske zemlje odabrale su drugi put. Neke zemlje, poput Poljske, Mađarske i Slovenije, pod pritiskom javnosti odustale su od povećanja dobne granice, tražeći alternativna rješenja za stabilizaciju svojih mirovinskih fondova. Nakon velikog vala prosvjeda 2017. godine, Poljska je poništila raniju odluku o povećanju dobne granice na 67 godina. Danas Poljaci odlaze u mirovinu sa 60 godina za žene i 65 za muškarce, ali uvedene su strože kontrole prijevremenog umirovljenja, kao i sustav “drugog stupa” koji potiče građane na dobrovoljnu štednju u privatnim fondovima uz državne poticaje. Ovaj model je zasad uspio održati stabilnost, ali demografi upozoravaju da će već 2035. godine ponovno biti potrebna nova intervencija.
Mađarska je uvela obvezne individualne račune za sve zaposlenike, koji se financiraju kombinacijom doprinosa zaposlenika i poslodavca. Istodobno, vlada u Budimpešti pokušava povećati natalitet poreznim olakšicama za obitelji s više djece. Ovaj model jedan je od rijetkih u Europi koji kombinira socijalnu politiku i stabilnost mirovina kao povezane ciljeve.
Kombinacija obiteljske i demografske politike jedna je od najagresivnijih u Europi kada je u pitanju pokušaj “poboljšanja” nataliteta financijskim i poreznim reformama, a istovremeno podržava stabilnost mirovinskog sustava u budućnosti.
Osnovne komponente obiteljske politike uključuju porezne olakšice za obitelji s djecom.
Slovenija je među zemljama koje su krenule drugačijim putem. Nakon dugih pregovora sa sindikatima, pronašla je kompromisno rješenje – umjesto podizanja dobne granice, odlučeno je povećati broj godina staža potrebnih za punu mirovinu. Tako zaposlenici i dalje mogu otići u mirovinu sa 60 godina, ali samo ako imaju najmanje 40 godina staža. Na taj se način sustav uspio financijski stabilizirati, a otpor javnosti bio je minimalan.
Sličan model primjenjuje Finska, koja je uvela tzv. fleksibilnu mirovinu. Radnici mogu birati kada će se umiroviti između 63. i 68. godine života, pri čemu im se mirovina povećava za svaki dodatni mjesec rada nakon minimalnog praga.
Primjer indonezijskog mirovinskog modela u posljednje vrijeme privlači najviše pažnje. Mnogoljudna azijska zemlja nije podigla granicu mirovine, već je uvela fleksibilan sustav u kojem građani mogu odabrati dulji ostanak na tržištu rada u zamjenu za veće mirovinske bonuse. Sličan pristup usvojila je i Malezija, gdje je cilj povećati sudjelovanje starijih radnika u gospodarstvu bez prisiljavanja na odgodu mirovine.
Australija je jedna od rijetkih zemalja koja je uspjela stabilizirati sustav kombinacijom javnih i privatnih fondova. Vlasti potiču građane da tijekom karijere uplaćuju u privatne mirovinske sheme, što značajno smanjuje ovisnost o državnim fondovima.
Međutim, nizozemski mirovinski sustav smatra se jednim od najstabilnijih na svijetu. Primjenjuje se model “tri stupa”. Prvi predstavlja osnovnu, univerzalnu mirovinu koju financira država. Pravo na nju imaju svi građani koji su živjeli ili radili najmanje 50 godina prije navršene zakonske dobne granice (koja se postupno podiže, trenutno je oko 67). Iznos nije velik, ali osigurava minimum za život.
Drugi stup – radne ili profesionalne mirovine. Ovaj dio čini bit nizozemskog modela. Gotovo 90 posto zaposlenika obuhvaćeno je obveznim profesionalnim mirovinskim fondovima koje organiziraju poslodavci ili sindikati. Doprinosi se određuju kao postotak plaće i dijele se između zaposlenika i poslodavca. Ovi fondovi ulažu prikupljeni novac na financijska tržišta i tako ostvaruju profit, što omogućuje visoke i stabilne isplate.
Svaki fond je strogo reguliran i podložan javnom nadzoru. Ukupna imovina svih fondova dvostruko prelazi BDP zemlje, što sustav čini vrlo likvidnim i održivim. Treći stup je dobrovoljna privatna štednja. Uz obvezne razine, građani mogu dodatno štedjeti kroz individualna mirovinska ulaganja. To je posebno korisno za samozaposlene i one koji nisu uključeni u profesionalne fondove. Država potiče ovu štednju poreznim olakšicama.
Međutim, Nizozemska se suočava s istim problemom kao i većina Europe – stanovništvo stari, a broj aktivnih radnika se smanjuje. Iz tog razloga uvodi se novi mirovinski model (2027.), koji će se više oslanjati na osobne štedne račune, a manje na zajedničke fondove, kako bi se sustav dodatno stabilizirao i učinio pravednijim za mlađe generacije.
Kako se regija snalazi? Niska stopa nataliteta, visoka emigracija i porast broja umirovljenika doveli su do toga da se mirovinski fondovi održavaju uglavnom transferima iz proračuna. U Srbiji se dobna granica za žene postupno izjednačava s dobnom granicom za muškarce, a do 2032. godine bit će 65 godina. U Hrvatskoj, koja ima jedan od najstarijih demografskih profila u Europi, starije stanovništvo već čini gotovo 23 posto stanovništva. Granica za mirovinu je 65 godina, ali postoji mogućnost dobrovoljnog produženja rada do 68. godine, što mnogi koriste kako bi ostvarili veći iznos mirovine.
Kada je riječ o Republici Srpskoj – prije svega treba naglasiti da se mirovinski sustav temelji na načelu međugeneracijske solidarnosti. Dobna granica je 65 godina za muškarce i 63 godine za žene.
Prema podacima Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – broj umirovljenika je oko 288.000, dok je broj osiguranika koji plaćaju doprinose – 338.000. Omjer osiguranika i umirovljenika blizu je jedan prema jedan, što je daleko od optimalnog omjera s obzirom na dugoročnu održivost mirovinskog sustava. Demografski trendovi pokazuju da se broj zaposlenih smanjuje, a broj starijih osoba i umirovljenika povećava, što povećava fiskalni pritisak.
Mirovinski sustav Republike Srpske trenutno je stabilan, ali dugoročno je izložen mnogim rizicima, baš kao i u većini europskih zemalja. Projekcije pokazuju da će se u sljedećih 20 godina broj stanovnika starijih od 65 godina značajno povećati, dok će se broj mladih radnika smanjiti. Posljedica – veći broj umirovljenika stvorit će rastuće fiskalno opterećenje. Službeni podaci pokazuju da je u razdoblju od 2015. do 2025. godine broj korisnika ovog prava porastao za 13 posto. Neki demografi smatraju da ako broj umirovljenika raste za jedan posto godišnje, a broj radnika smanjuje se za pola posto, trenutni omjer bi se mogao pogoršati na – jedan radnik na dva umirovljenika do 2035. godine. U suprotnom, da bi Republika Srpska dostigla održiv omjer – tri radnika na jednog umirovljenika – bilo bi potrebno ili osigurati rast radne snage od tri do četiri posto godišnje ili smanjiti broj korisnika kroz odgodu mirovina i strožu kontrolu prava na prijevremene mirovine.
Direktor Fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske Mladen Milić navodi da je situacija u mirovinskom sustavu Republike Srpske gotovo ista kao i u svim sustavima koji se temelje na načelu međugeneracijske solidarnosti.
-Takvi su svi mirovinski sustavi u Europi, ali i u većini drugih zemalja svijeta. Svjedoci smo da se iz niza razloga, prvenstveno zbog tehničkog, tehnološkog i informacijskog aspekta, ali i napretka medicine, produžuje životni vijek stanovništva, uključujući i najstariju populaciju. S druge strane, rađa se sve manje djece, a mladi se sve kasnije odlučuju za osnivanje obitelji i potomstvo. Sve to dovodi do toga da imamo brži rast korisnika prava u usporedbi s brojem i radom novorođenog stanovništva – rekao je Milić.
Mnoge zemlje, navodi, posebno one naprednije, već su poduzele određene korake kako bi promijenile uvjete za ostvarivanje prava na mirovinu.
-Prije svega, to se odnosi na podizanje dobne granice za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. To nije jedini uvjet i produljenje dobne granice na, recimo, 67 godina života daje kratkoročni učinak, ali dugoročno ne rješava pitanje zaustavljanja trenda rasta broja korisnika prava. Sve vlade moraju stvoriti određeni miks i rješenja uzimajući parametre podizanja dobne granice, ali i nataliteta različitim mjerama. U našoj zemlji trebali bismo razmišljati o promjeni stope doprinosa, jer imamo najnižu stopu u regiji – rekao je Milić.
Naglasio je da treba uzeti u obzir ova tri parametra i stvoriti miks koji će dati određeni učinak u sljedećih 30 ili 40 godina.
-Analizu smo napravili, ali sam je vratio na doradu, jer je po mom mišljenju razdoblje koje je obuhvaćeno tom analizom bilo prekratko. Negdje do kraja mjeseca trebali bismo imati nove projekcije koje će ići do 2050., odnosno 2060., pa čak i 2070. godine kada je u pitanju mirovinski sustav Republike Srpske – zaključio je Milić.
Demograf Stevo Pašalić zauzima sličan stav, navodeći da mirovinski sustav nije samo kod nas u krizi.
-Čak i jedna Njemačka s najjačim gospodarstvom ima ozbiljnih problema s mirovinskim sustavom. Naravno, to je kod nas puno izraženije, jer je zaposlenost gotovo jednaka broju umirovljenika. To je manje-više zbog nekih varijacija u regiji – rekao je Pašalić za “Glas”.
Navodi da postoji mnogo problema, među kojima je i činjenica da imamo veliki broj umirovljenika koji su mlađi od 65 godina.
-To opterećuje mirovinski sustav. Iz raznih razloga ljudi odlaze u mirovinu ranije od dobi za mirovinu. Istovremeno, životni vijek se povećava. Osim toga, imamo i smanjenu stopu nataliteta, a time i smanjen ulazak radne snage u radno sposobno stanovništvo – kaže Pašalić, koji smatra da je zbog svega toga produljenje radnog vijeka neizbježno.
Također navodi da je zbog svega navedenog mirovinski sustav u našoj zemlji, kao i u drugim zemljama, nesiguran.
-Potrebno je što prije donijeti odgovarajuće mjere kako ne bismo ušli u još dublju krizu – zaključio je Pašalić.
Vlasti u Republici Srpskoj posebno su zainteresirane za mješoviti mađarski model. Od 1. listopada majke koje imaju troje djece dobivaju trajno oslobođenje od plaćanja poreza na dohodak. Od 2020. godine majke koje imaju četvero ili više djece već imaju pravo na trajno oslobođenje od ovog državnog nameta. Spomenuti program obiteljima s troje ili više djece osigurava potpore do 27.000 eura za kupnju stana ili kuće. Na taj način mađarska vlada otvoreno stavlja majčinstvo, obitelj i povećanje nataliteta kao nacionalni interes. Ova politika je osmišljena i dizajnirana tako da ako više djece postane norma – rast stanovništva omogućuje veći broj radnika i time doprinosi stabilnosti mirovinskog sustava.
