Tata, spasi me” – bila je posljednja molba koju je devetogodišnja Augustina šapnula ocu, nakon što je u lipnju 1993., tijekom rata u Bosni i Hercegovini, teško ranjena u eksploziji granate na dječjem igralištu u Vitezu.
“Kćeri moja, ne brini, ti si dobro”, odgovorio joj je on, nadajući se čudu koje će djevojčici sačuvati život.
U istom danu, na istom dječjem igralištu u gradiću u srednjoj Bosni, Pero Grebenar izgubio je i 12-godišnjeg sina Velimira.
“Kad je puklo, istrčao sam vani bos. Vidim sina, nema trećinu glave. Uzmem Augustinu, živa je, nosim je, trčim prema ambulanti. Hitna kola voze ranjenika, a usput i nas. Doktorima kažem: ‘Spasite mi dijete, eno sam i sina izgubio’”, prisjeća se Pero u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Nakon nekoliko sati čekanja, liječnici su Peru obavijestili da je i Augustina preminula.
Tri desetljeća čekanja na pravdu
Devetogodišnja Augustina Grebenar bila je najmlađa među osam mališana koji su poginuli 10. lipnja 1993, u eksploziji granate ispaljene s položaja Armije Republike Bosne i Hercegovine. Najstarija žrtva imala je 18 godina.
Predmet koji se odnosi na ovaj slučaj, 20 godina nalazi se u Tužiteljstvu BiH, gdje je proslijeđen iz županisjkog Tužiteljstva u Travniku.
Iz državnog Tužiteljstva za RSE tvrde da je od početka 2022. godine istraga ubrzana, te da su angažirani eksperti za balistička vještačenja.
Članovi obitelji stradale djece nekoliko puta su davali iskaz pripadnicima Državne agencije za istrage i zaštitu. No, kažu kako imaju sve manje nade da će odgovorni biti procesuirani.
“Normalno da bih volio znati tko je to uradio, ali kad do sada nije otkriveno, kako će sad. Možda su pomrli ti što su bili minobacačlije. Gdje su svjedoci i kako sve povezati”, ističe Pero Grebenar.
Najmlađa žrtva imala devet godina
Granata ispaljena sa položaja Armije RBiH ubila je brata i sestru, devetogodišnju Augustinu i 12-godišnjeg Velimira Grebenara. Poginuli su i 12-godišnji Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, te 15-godišnji Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, kao i desetogodišnji Boris Antičević.
Granata na igralište ispaljena je u predvečerje, nešto iza 20 sati. Petero djece poginulo je na licu mjesta i sahranjeno je tijekom noći, nekoliko sati nakon stradanja, dok je troje preminulo u bolnici.
Istog dana šestero djece je povrijeđeno.
Video snimka kao dokaz
Kaznena prijava zbog ratnih zločina nad Hrvatima u srednjoj Bosni, uključujući i smrti osmero djece u Vitezu, podnesena je još 1996. godine, potvrđeno je za RSE iz Tužiteljstva Srednjobosanskog kantona.
Tada je prijavljeno osam bivših pripadnika Armije BiH, ali je istraga protiv većine obustavljena.
Županijsko tužiteljstvo je krajem studenog 2002. formiralo predmet u kome su, kako kažu, “evidentirana” poginula djeca iz Viteza, a koji je potom proslijeđen na postupanje Tužiteljstvu BiH.
“Ne kritiziram nikoga, ali je činjenica da ranije nije mnogo urađeno u predmetu. U županijskom tužiteljstvu gotovo ništa, osim što su uzete izjave od roditelja i preživjele djece”, kaže za RSE tužilac Matešić.
Stradanje na dječjem igralištu u Vitezu nije bilo dio nijedne optužnici, niti presude pred domaćim pravosuđem ili Haškim tribunalom.
Spominjalo se 1998. godine tijekom haškog suđenja za zločine nad Bošnjacima u srednjoj Bosni bivšem zapovjedniku Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Tihomiru Blaškiću.
Uz upozorenje pristunima na brutalnost prizora, u sudnici je tada prikazan amaterski video snimak, koji je snimljen neposredno nakon granatiranja.
Taj snimak na kome se vidi i krater od granate je, prema riječima državnog tužitelja, jedna od ključnih materijala u procesu.
