Nasilje nad ženama u Bosni i Hercegovini i dalje je ozbiljan društveni problem. Samo u 2024. godini u slučaju femicida smrtno je stradalo 12 žena. Ipak, na razini države ne postoji jedinstven registar nasilja u obitelji niti broja žrtava, što dodatno otežava razumijevanje razmjera problema i adekvatno reagiranje institucija.
Socijalna radnica i vještak psihoterapeutkinja Tea Rebac Mikulić iz udruženja “Žena BiH” Mostar istaknula je u razgovoru za Fenu nekoliko ključnih razloga zbog kojih žene ne prijavljuju nasilje.
– Jedan od najvećih problema u regiji je tradicionalno shvaćanje rodnih uloga. Nažalost, taj obrazac prisutan je i kod muškaraca i kod žena, tako da mnoge žene ne prijavljuju nasilje jer vjeruju da je to naprosto uobičajeno, jer su isto prošle njihove majke i bake – objašnjava Rebac Mikulić.
No, problem nije samo u ukorijenjenim stavovima, već i u neadekvatnom odgovoru institucija. Čak i kada se nasilje prijavi, žene se nerijetko moraju suočavati sa svojim zlostavljačima u sudnicama. Rebac Mikulić ističe da bi cijelo društvo trebalo osuditi nasilje te da institucije moraju biti osjetljivije na potrebe žrtava.
Još jedan od glavnih razloga zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima je ekonomska nesigurnost.
– Vrlo često su nezaposlene, imaju malu djecu, neke su trudne i nemaju vlastiti izvor prihoda. Ne posjeduju imovinu i jednostavno nemaju kamo otići – kaže Rebac Mikulić.
Poseban problem je što mnoge žene nisu ni svjesne da trpe nasilje, osobito u romskim zajednicama gdje je normalizirano da djevojčice stupaju u brak u ranoj dobi i rano postaju majke.
– Kod romske populacije je nažalost uobičajeno da se djevojčice udaju s 12, 13 ili 14 godina i čim su reproduktivne, one počinju rađati. Nisu ni svjesne da je to nasilje, da ‘ne’ znači ‘ne’ u svakom slučaju – naglašava.
Nasilje nije samo fizičko
Iako se nasilje često poistovjećuje s fizičkim zlostavljanjem, Rebac Mikulić naglašava važnost prepoznavanja psihološkog nasilja koje je mnogo teže dokazati i ostavlja dublje emotivne posljedice.
– Nažalost, ako na žrtvi nema vidljivih modrica, mnogi smatraju da nasilja nije ni bilo. Psihičko, a posebno seksualno nasilje, teško je dokazati. Uz to, postoje i ekonomsko te duhovno nasilje, a jedno često povlači drugo. Što žena duže trpi nasilje, to će psihološke posljedice biti dublje i trajnije od fizičkih – istaknula je.
Kako poboljšati sustav podrške?
Nakon tragičnog ubojstva Nizame Hećimović, koje je potreslo javnost, pitanje zaštite žena postalo je goruća tema u društvu, potaknuvši brojne rasprave o prevenciji nasilja, odgovornosti institucija, pa čak i o nužnim zakonskim promjenama. Ipak, Rebac Mikulić smatra da problem nije nužno u zakonima, već u njihovoj primjeni.
– Zakoni su jako dobro napisani, ali su često samo mrtvo slovo na papiru. Prvi korak bi bio njihova dosljedna primjena, posebno Istanbulske konvencije i Lanzarote konvencije za zaštitu žena i djece od nasilja – kaže Rebac Mikulić.
Dalje pojašnjava da u BiH trenutno postoji osam sigurnih kuća, od kojih je pet u Federaciji BiH, a tri u Republici Srpskoj.
– Mi smo trenutno jedina sigurna kuća na području Hercegovine. Imamo dovoljno smještajnih kapaciteta, a broj korisnika varira. Ponekad smo potpuno popunjeni, a ponekad imamo slobodnih mjesta. Duljina boravka ovisi o situaciji – neke osobe ostanu samo jednu noć, dok druge ostaju pet ili šest mjeseci – pojašnjava Rebac Mikulić.
Kako navodi, sigurne kuće su dostupne žrtvama nasilja putem prijave, najčešće preko MUP-a ili centara za socijalni rad, posebno kada su u slučaj uključena djeca. Svaki boravak je službeno zabilježen i evidentiran.
– Žene rjeđe traže smještaj u sigurnu kuću, a češće zovu zbog psihološke pomoći. One koje ostaju u krugu nasilja, bilo zbog straha ili ekonomskih razloga, često se barem jave po savjet. Osim psihološke, nudimo i pravnu podršku, nastojeći im olakšati situaciju. Kroz kontakt s nama, mnoge se osnaže i ohrabre. Kada shvate da nisu same i da sustav podrške pruža zdravstvenu, psihološku i pravnu pomoć, nerijetko se kasnije odluče na smještaj u sigurnu kuću – istaknula je.
Postanu svjesne što su proživjele
Međutim, jedan od ključnih problema je što izlazak iz sigurne kuće ne znači nužno kraj problema.
– Najteži dio je izlazna strategija. Stoga je pokrenuta inicijativa za osnivanje jedinstvenog fonda za pomoć žrtvama nakon izlaska iz sigurne kuće, koji bi pokrivao troškove smještaja, dječjeg vrtića i edukacije za zapošljavanje. Ova podrška može biti ključna za dugoročnu sigurnost žena koje su preživjele nasilje – napomenula je Rebac Mikulić.
Na kraju navodi da je najvažnija kontinuirana podrška.
– S 90 posto žena koje su bile u sigurnoj kući i dalje smo u kontaktu, čak i nakon 10 ili 15 godina. Tek nakon izlaska iz nasilnog okruženja one postaju svjesne što su proživjele i koliko im je podrška bila važna – zaključila je socijalna radnica i vještak psihoterapeutkinja Tea Rebac Mikulić iz udruženja “Žena BiH” Mostar.
