Igor Štimac, proslavljeni hrvatski nogometaš i trenutačni trener Zrinjskog, prošlog je vikenda u Neumu proglašen i Hercegovcem godine. U intervjuu za Večernji list Štimac je progovorio o svojim hercegovačkim korijenima, životu u Mostaru, gdje je od početka kolovoza 2025. godine, odnosu s medijima, mogućim sankcijama te kako provodi slobodno vrijeme, kojeg, kako kaže, i nema previše.
Često ističete svoje hercegovačke korijene i povezanost s Hercegovinom. Koliko je taj specifični hercegovački gen, ta tvrdoglavost u nekom pozitivnom smislu, oblikovala vas kao osobu, ali i u tom trenerskom poslu?
Igor Štimac: – Odgojila me majka Hercegovka koja me rodila. Evo, Bogu hvala, u Neumu je bio izbor za Hercegovca godine. Ona je rođena nekoliko kilometara poviše Neuma, u selu Duži. Tvrd je to odgoj bio. Onakav kakav treba biti. Tako sam i ja izrastao u tvrdog momka i, nadam se, čestitog. Vidim da je ponosna na mene, to mi govori dovoljno.
Kako se osjećate u Mostaru? Osjećate li se kao svoj na svome? Što vas se najviše dojmilo?
Igor Štimac: – Apsolutno. Kao kod kuće. Najviše su me se dojmili ljudi. Ljudi čine sve. Grad može biti lijep, može biti ne znam kakav, ali ako ljudi nisu kakvi trebaju biti, onda nema ničega, nema tu nikakve ljepote. Mostar ima svoju emociju, Hercegovina ima svoju emociju. Bilo gdje u Hercegovini osjećam se kao kod kuće. Mostar je nešto posebno zato što je moj posao vezan uz Zrinjski, koji toliko predstavlja hercegovački narod i općenito Hrvate u Bosni i Hercegovini, da imam iznimnu obvezu biti tu – čvrst, opstojan i dosljedan onome radu koji je nužno ostvariti kako bi Zrinjski išao naprijed.
U govoru prilikom preuzimanja nagrade “Hercegovac godine” upravo ste i istaknuli važnost da javne osobe stoje na tom braniku zaštite hrvatskog identiteta. Možda ste sad i više svjesni situacije u kojoj se Hrvati nalaze kako ste u Mostaru i odlučno ste rekli da ne treba i nećete šutjeti ma koliko god vas pokušali zaustaviti.
Igor Štimac: – Istina je, osjećam tu obvezu i neću bježati od nje. Primijetio sam da nas se pokušava ušutkati, umiriti, pomalo nam zaprijetiti nekakvim sankcijama, ne znam kakvim, određenim komisijama… Međutim, ne smijemo šutjeti. Mi imamo obvezu. Mi koji smo javne osobe, koji smo nešto napravili u životu, ostvarili određene rezultate, ne smijemo uživati u komforu tih rezultata i komforu života koji smo si omogućili. Ne smijemo zaboraviti odakle smo, tko smo i što smo. Moramo biti podrška svom narodu koji je tu, koji je dio nas i radi kojeg postojimo.
Čini se da ste poseban “miljenik” sarajevskih medija. Detaljno vam provjeravaju privatne profile i sve što objavljujete. Izbaci li vas to ponekad iz takta ili vas, jednostavno, ne dotiču takve stvari?
Igor Štimac: – Ne, nema me razloga izbaciti iz takta. Znam da ima puno frustriranih ljudi, puno nesretnih ljudi koji žele liječiti svoju nesreću upirući prstom u druge, okrivljujući ih za svoje nedaće i probleme. Ne zamjeram im ništa. Uostalom, mi smo kršćani, tako smo i odgojeni, da ne sudimo drugima, da gledamo sebe, da pomognemo svima oko sebe. Oni u Sarajevu nemaju mi što zamjeriti. Njima sam dao jednu kćer, svoju sam djecu učio da biraju ljude u životu, da ne gledaju vjeru i naciju. Tako da svi oni koji mi zamjeraju, u krivoga upiru prstom.
Dana 18. ožujka, ako se ne varam, trebala bi biti donesena odluka o tim novim sankcijama. Ako dođe do tih sankcija, kako bi to moglo utjecati na vas, na Zrinjski, igrače?
Igor Štimac: – Ne razmišljam uopće o tome. Bez obzira na ove prijave, vjerujem da tamo u konačnici postoje ljudi koji normalno razmišljaju i koji neće dopustiti da se takvo nešto dogodi. Prije svega jer nisam ništa loše ni pogrešno učinio. Krivnja stanuje na drugom mjestu, ne u mojoj riječi i mom stavu. Prema tome, a i da se dogodi, onda ću ostati u svojoj momčadi, raditi vrijedno, nastaviti raditi i voditi momčad onako kako mi je omogućeno, a to je s tribine. Ništa ne mijenja na stvari.
Spomenuli ste da ćete izvaditi bh. putovnicu, na koju imate pravo…
Igor Štimac: – U procesu je. Mama je izvadila sve nužne podatke koji su potrebni za prijavu za putovnicu. Vidim da se već dio tih dokumenata rješava u Mostaru, jedan dio ovdje gdje je ona rođena, tako da će i to biti brzo riješeno.
Malo ćemo i o opuštenijim temama. Koja vas se hrana posebno dojmila u Mostaru, neki hercegovački specijalitet koji ste imali priliku kušati, a niste do sada?
Igor Štimac: – Obišao sam već dobar dio, pa i odranije mi je poznata hercegovačka gastroscena. Mi koji smo susjedi, praktički Metkovci, jako dobro poznajemo gastroscenu u Hercegovini i vrlo rado prelazimo granicu radi hrane i pogodnosti koje su tamo, kao i kvalitete, prije svega.
Tako da mi nije nepoznato. Obožavam ovo i koristim svaku priliku da jedem u restoranima, što mostarskim, što hercegovačkim. Tako da, i danas sam boravio u restoranu River, često smo u hotelu Buna na Buni kod našega Rafe, u Aldiju se hrane igrači Zrinjskog i moj stožer. Neki dan sam bio u Grudama u konobi, fenomenalno mjesto. Često sam kod Cige, na putu prema Širokom, u Dužicama… Tako da, raznovrsna je hrana, ali uglavnom je jako kvalitetna.
Kako provodite slobodno vrijeme, ako ga uopće imate, s obzirom na sve obveze?
Igor Štimac: – Nažalost, nemam ga puno. Kao što sam vam napomenuo, kad imam priliku otići s prijateljima na ručak ili večeru, to je sve slobodno vrijeme koje imam.
Od mog dolaska u Zrinjski, od početka kolovoza do danas, odigrali smo više utakmica nego cijelu prošlu sezonu. Dakle, u pola sezone ove godine odigrali smo više utakmica nego cijelu prošlu sezonu.
Tako da je uistinu taj ritam srijeda – nedjelja ili četvrtak – nedjelja bio ubitačan, ne dopušta puno slobodnog vremena. Ali nadam se da ćemo sad, kad odradimo ovih nekoliko tjedana tog paklenog ritma, ući u mirniju fazu u kojoj ćemo moći imati malo više vremena za uživanje, pogotovo u ovom proljeću koje nam je pred vratima.
I za sam kraj razgovora otkrijte nam po čemu biste voljeli da vas pamte navijači Zrinjskog?
Igor Štimac: – Pa volio bih im donijeti taj deseti trofej, tu desetu titulu. Znam da će biti jako teško ove godine, svi smo svjesni toga uz sve ono što se događa, što pratimo, čemu svjedočimo svakodnevno iz kola u kolo. Ali nećemo se dati. Ići ćemo do kraja koliko god možemo, pa ako ne bude ove godine, bit će dogodine, piše Večernji list.
