Srpski tjednik Vreme objavio je tekst Vučić i regija: Posljednja runda, dečki. Prenosimo ga:
Između dva obilaska srpskih sela u Srbiji, Aleksandar Vučić odlučio je prošetati po srpskim selima i općinama u Republici Srpskoj. Trome ljetne dane ispunjene emocijama zbog obilježavanja akcije “Oluja” iskoristio je kako bi još jednom posjetio svoje pradjedovsko ognjište u Bosni i odatle poslao poruke srpskom narodu koji se tih dana nije radovao, naprotiv.
Otkad je prije deset godina ustanovio 5. kolovoza kao Dan sjećanja na progon Srba iz Hrvatske 1995. godine, Vučić svaki početak kolovoza koristi kako bi ušutkao Hrvate i svog “suparnika” na čelu Vlade Republike Hrvatske, Andreja Plenkovića. Razlog je jednostavan: ako će Hrvati marširati u Kninu, mi ćemo oplakati naše od Rače do Mrkonjić Grada preko Donje Gradine.
Vučić se posebno trudio da taj datum ojača, da ga učini smjelijim, da od njega svake godine napravi nešto što bi trebalo težiti dvjema stvarima: ujedinjenju nad grobovima poginulih sunarodnjaka kako bi se, valjda, iz toga izašlo još odlučnije s ciljem jačanja veza svih Srba u regiji na svaki mogući način. I doista, ako pogledamo reakcije iz Hrvatske “u toj prigodi”, nisu se previše trudili oko uspostavljanja tog datuma kao nečega što bi moralo nešto posebno značiti Srbima, naprotiv. U Kninu rutinski slave.
SPASITELJ U NARODU
Ove godine, u danima kada je Bosna bila usmjerena na Sarajevo jer je tamo nastupao Dino Merlin, nakon 11 godina pauze, Vučić je odlučio kratko prošetati dijelom Bosne za koji je procijenio da je najstradaliji i obilježiti Dan sjećanja na žrtve “Oluje” u Mrkonjić Gradu. Dok je većina građana i medija bila usmjerena na Sarajevo, jer nije često da neki izvođač tri dana zaredom napuni stadion Koševo (procjenjuje se da je prodano više od 120 tisuća ulaznica), Vučić je s Miloradom Dodikom šetao po pokrajini i radio ono što radi: pokušao je pokazati “običnim ljudima” da je i on običan čovjek koji voli posjetiti djedovu kuću u Čipuljićima kod Bugojna, ugostiti susjede, posjetiti groblja i samostane, i na kraju, ponovno odigrati dvostruku političku igru s Miloradom Dodikom, koji se sprema formalno se vratiti na vlast nakon općih izbora u BiH sljedećeg listopada.
Na gotovo paklenih 40 stupnjeva, njih dvoje su pronašli vremena za hranu i piće i pjesmu, a po potrebi i za suzu, jer su se, na kraju, okupili kako bi odali počast stradalim Srbima i još jednom poručili gradu i gradu da “neće biti nove Oluje”. Vučić i njegov promotivni tim imali su sate i sate materijala na kojima “hoda kroz narod”, razgovara s narodom, nudi rješenja za probleme naroda, a onda usput šalje poruku Hrvatima, Bošnjacima i Crnogorcima koji su ga posebno povrijedili slanjem izaslanika na hrvatsku proslavu “Oluje”. Zatim se taj materijal, koji je narod u Srbiji mogao vidjeti u prijenosu uživo, rutinski reže i dijeli na Instagramu i TikToku za one u dijaspori, pretpostavlja se i mlađe, kako se neka kategorija slučajno ne bi preskočila u kampanji.
Ta metoda i dalje, očito, “funkcionira” jer vidimo da se tu i tamo pojavljuju ljudi, ponekad inscenirani, ponekad iskreni, koji mu se bacaju, koji mu zahvaljuju, koji dovode djecu da ih Vučić potapše po glavi i pita: “A kako se zoveš, gospodaru?”. Oni koji pažljivo prate Vučićevu beskrajnu kampanju primijetili su i ovaj put čudan video s mačkom na stepenicama obnovljene kuće njegovog djeda u Čipuljićima – pretpostavljam da je iz serije “Volim životinje, normalna sam osoba”, iako je izgledao nespretno u tom “spontanom” maženju s mačkom, što je bilo pomalo izbjegavajuće. To je bila poruka za domaću publiku, a za “strance” se radilo o temi da nikada nećemo zaboraviti zločine, da ćemo ih uvijek i svugdje podsjećati na njih i da ga nitko nikada neće spriječiti da tako govori.
Tome treba dodati i snažan emotivni dio s očima žrtvovanog dječaka, kojeg je nekoliko puta spomenuo zajedno s majkom, valjda želeći naglasiti monstruoznost zločina počinjenih nad Srbima. „Mi smo najpatničkiji narod“ poruka je koju je Vučić poslao svima, a valjda bi trebala poslužiti da nas okupi u bijedi, da nas amnestira od svega ostalog jer, zaboga, dobro je da je netko ostao, dobro je da je netko prestigao, dobro je da postoji netko tko „nosi srpsko ime i prezime“ kako su marketinški stručnjaci smislili izreku u posljednjih nekoliko godina.
BIJES NA CRNOGORCE
Nema podataka o tome koliko je ljudi iz Srbije i Republike Srpske otišlo na koncerte Dina Merlina, ali moguće je zamisliti da ih je bilo više nego na „Danima Aleksandra Vučića“ u Republici Srpskoj, s obzirom na sve viđeno i prikazano. Milorad Dodik, kako je već ocijenjeno u komentarima i analizama, učvrstio je svoju poziciju, ponašao se kao da je entitet njegov, šutnuo je službenog predsjednika entiteta Sinišu Karana u stranu i vjerojatno se pripremio formalno sjesti u jednu od fotelja u Banjoj Luci nakon općih izbora u listopadu.
Vučić nije propustio priliku da se konkretno pozabavi Crnom Gorom, ni u ležernim “intervjuima” za Pink i Informer, ni na velikoj pozornici tijekom proslave Dana sjećanja. Odluka Podgorice da pošalje svog izaslanika na hrvatsku proslavu toliko je iznervirala Vučića da je napao i Crnogorsku mitropoliju jer su se, ispada, svi urotili da skinu Đukanovića “pod srpskom trobojnicom”, a sada su tu trobojnicu izdali “laskajući Hrvatima”.
Vučić zna da je Podgorica to učinila iz pragmatičnih razloga – sutra će joj trebati i podrška Hrvatske za ulazak u EU, ali time se ne bismo trebali baviti, a sve pod zastavom obrane Srba jer je Vučić, kako kaže Ustav Republike Srbije, predsjednik svih Srba, pa se po toj logici čovjek pita koji to Srbi – a trećina ih je u Crnoj Gori – mogu podržati proslavu “Oluje” zajedno s Hrvatima. Sve to zajedno izgleda i zvuči banalno, prostodušno, ali to je kontinuitet nacionalističke politike koju Vučić zagovara od trenutka kada se pojavio u srpskoj politici prije više od trideset godina. Prema onome što mu “odgovaraju” iz regije, čini se da su svi toga svjesni, da svi razumiju da lik blefira i da sve što govori, govori samo da bi svoje birače stalno držao spremnima, pod napetošću, jer im nema što drugo ponuditi da ih mobilizira. Zato je politika borba, zato je kampanja bitka, zato su izbori rat koji se mora dobiti, inače nema opstanka.
PRIJATELJSTVO ZA PIJANCE I SVAĐE
Sada je gotovo nemoguće zamisliti da bi Vučić mogao posjetiti Podgoricu, Zagreb ili Sarajevo dok je još na vlasti – tako su postavljeni rovovi, kojima se, istine radi, veseli i “druga strana”, jer je lako motivirati svoje pričom da je u Srbiji na vlasti luđak koji želi nove ratove i prijeti novim sukobima. Kada se tim glavnim gradovima pridruže Priština i polugospodin Aljbin Kurti, čini se da u regiji ponovno imamo skupinu koja podsjeća na sastav Predsjedništva SFRJ s kraja devedesetih, koje je umjesto očuvanja mira dovelo do rata i krvavog raspada zajedničke države. Kada se ta mala skupina okupi, kao nedavno u Tivtu, izgledaju kao ekipa koja se može zajedno zabavljati, a onda, kada se uključe kamere, sipaju uznemirujuće poruke i poruke u kojima objašnjavaju da ovako ne možemo dalje jer svi svima prijete.
U stvarnosti, Hrvatska je u EU, Crna Gora će se pridružiti EU, a Srbija i Bosna i Hercegovina ostaju zarobljene u jarcima i gudurama loših, neučinkovitih politika koje samo pogoduju razvoju kriminala i korupcije te proizvode masovnu emigraciju stanovništva. I Vučić i Dodik znaju da tamo gdje su sada hodali, na teritorijima koje su Srbi branili i za koje su ginuli od 1992. do 1995., ima manje stanovnika nego kada je rat završio, a samim tim i manje perspektive. Čini se da ova dva “srpska vođe” nisu naučila poruke prošlosti, barem kada je politika u pitanju: Srbija nije napredovala kada su bosanski Srbi gledali u Beograd, kako kaže Vučić, već kada je Srbija bila Pijemont cijelog Balkana, pa su svi htjeli biti s njom.
I danas ljudi iz regije gledaju na Srbiju, ali ne s radošću i ne sa željom da “dođu u Beograd” – naprotiv, agresivna nacionalistička retorika Vučića i njegove Vlade u posljednjih četrnaest godina, vratila nas je u odnose kakve smo imali devedesetih – agresori, nasilnici, uzurpatori, a službeni Beograd kao da se samo drži jednog od pravila zapisanih u Machiavellijevom Vladaru: “Bolje vladati strahom nego biti voljen”.
Pa, do novih izbora i tko ih preživi, objavilo je Vreme.
