Kada je prije 27 godina započela s radom, humanitarna udruga Kap ljubavi iz Tomislavgrada djelovala je zahvaljujući entuzijazmu nekolicine volontera, a njezina se pomoć uglavnom svodila na podjelu hrane socijalno ugroženim osobama.
Danas udruga okuplja oko 40 volontera, a njezino humanitarno djelovanje proširilo se izvan granica Bosne i Hercegovine, sve do Afrike i Bolivije.
Udrugu je 1999. godine pokrenuo fra Jozo Radoš Đoka s nekolicinom volontera, a njezini su počeci vezani uz prostorije Franjevačkog samostana u Tomislavgradu, gdje su za skladištenje prikupljene pomoći koristili i samostanski tavan.
-Na početku, kada su osnivači i volonteri pokretali ovu priču, nitko nije mogao ni sanjati da će udruga dosegnuti današnje razmjere. Hvala Bogu, vjerujemo da je sve to blagoslov odozgo – kazala je za Fenu Dražana Perković, tajnica udruge Kap ljubavi.
Istaknula je kako su u početku smatrali da su potrebe za pomoći uglavnom vezane uz područje Tomislavgrada, no s godinama su shvatili da ljudi kojima je pomoć potrebna žive posvuda.
Opseg pomoći koju udruga pruža danas znatno je širi nego u njezinim počecima. Udruga danas pomože oko 350 obitelji, a svakodnevno im se javljaju novi korisnici. Uz kontinuirane humanitarne aktivnosti, često se susreću i sa zahtjevima za jednokratnu pomoć, ponajprije za osnovne životne potrebe.
Perković ističe kako se potrebe ne odnose samo na prehrambene pakete. Sve je više zahtjeva za ortopedskim pomagalima i medicinskom opremom, među kojima su kreveti, invalidska kolica, hodalice i aparati za kisik.
-Nažalost, sve je više ljudi kojima su takve stvari potrebne – kazala je Perković.
Naglašava kako se svatko tijekom života može naći u situaciji u kojoj mu je potrebna tuđa pomoć, zbog čega u udruzi nastoje pomoći svima koji im se obrate, u skladu sa svojim mogućnostima.
Rad udruge uvelike ovisi o donacijama i uključivanju građana. Tijekom godina pokrenuto je nekoliko tradicionalnih humanitarnih akcija kroz koje se nastoji uključiti što veći broj ljudi.
Jedna od njih je podjela maslinovih grančica ispred crkava na području dekanata u zamjenu za dobrovoljne priloge, a organiziraju i akciju prikupljanja pomoći putem kartonskih kutija koje građani pune i vraćaju udruzi. Prikupljenim sredstvima osiguravaju hranu i druge potrepštine za korisnike.
Pored donacija, financijsku potporu dobivaju i iz općinskog proračuna, a od ove godine i iz županijskog proračuna.
Ipak, kako ističe Perković, najveća potpora dolazi od ljudi koji prepoznaju njihov rad i spremni su pomoći, bilo da žive u Tomislavgradu ili u inozemstvu.
-„Onaj gore“ uvijek pošalje dobre ljude koji pomognu kada pomislimo da više ne možemo. Nikada nismo došli u situaciju da moramo prestati s radom – kazala je Perković.
Djelovanje udruge odavno nije ograničeno samo na područje Tomislavgrada i Bosne i Hercegovine. U Africi provode humanitarne aktivnosti još od 2011. godine, a pomoć pružaju i putem kumstava. U Boliviji su s takvim oblikom pomoći započeli 2024. godine, dok u Nigeriji trenutačno grade manju školu.
O povezanosti udruge s projektima u Africi svjedoči i volonterska kuća u kojoj jedna soba nosi ime fra Joze Radoša Đoke, dok je tamošnje igralište dobilo ime po Tomislavgradu.
Perković naglašava kako se humanitarnom radu može pridružiti svatko tko ima želju pomoći drugima, bez posebnih procedura za uključivanje u volonterske aktivnosti.
Pritom ističe da udruga posebnu pozornost posvećuje zaštiti dostojanstva osoba kojima pomaže te da ne žele korisnike nepotrebno izlagati javnosti.
Govoreći o budućnosti udruge, Perković je kazala kako je teško donositi dugoročne planove jer se potrebe korisnika stalno mijenjaju. Uz redovite aktivnosti, nerijetko se pojavljuju nepredviđeni zahtjevi za pomoći u liječenju, izgradnji kuća ili rješavanju drugih životnih problema.
-Mi smo, na neki način, najsretniji kada nemamo potrebe za intervencijama, odnosno kada ljudi ne moraju tražiti našu pomoć – istaknula je.
Za Perković je najveća motivacija za nastavak rada spoznaja da su nekome pomogli i barem nakratko uljepšali život.
-Dogode se dani kada kažem: “Pa ja ovo više ne mogu.” Ali kada znaš da si jednom čovjeku uljepšao dan, onda sve to vrijedi. Ako smo jednom čovjeku izmamili osmijeh na lice, uspjeli smo – zaključila je Perković.
