Slavko Janković, koji s obitelji radi i živi u Njemačkoj, godinama vozi kamion, a sada je otkrio kako taj posao zapravo izgleda i što je lijepo, a što stvarno teško.
„Ako pitate kolege zašto voze kamion, većina će vam reći da je to kako bi ispunili svoje dječačke snove. Naravno, postoje i ekonomski razlozi, ali o novcu ćemo kasnije. To pravo dolazi tek kada zatvorite vrata kabine“, započinje Slavko.
Kako kaže, kada se sinkronizirate s tim strojem od 40 tona, dugim 16,5 ili čak 18,5 metara, i uđete u transportni sustav koji živi 24 sata, sedam dana u tjednu, vaš pogled na svijet mijenja se za 180 stupnjeva.
„Tek s ovog mjesta počinjete shvaćati kako društvo zapravo funkcionira, kako funkcionira gospodarstvo i koliko je prijevoz zapravo sastavni dio svih naših života. Dok se običan svijet budi i ide na posao, mi već znamo gdje su gužve u velikim industrijskim gradovima Europe i kada je policija najaktivnija. Sve to utječe na nas i kako organiziramo svoj radni dan, čak i cijeli tjedan“, dodaje.
Govori o tome kako njihov život ne diktira sat na zapešću, već tahograf i zakon.
„Svaki naš dan je matematika: imamo dane od 13 sati rada, dva dana zakonski produžena na 15 sati, aktivnu vožnju od devet sati, kao i dva dana rezervirana za 10 sati aktivne vožnje. Sve je to podijeljeno na maksimalno 4,5 sata vožnje u komadu, nakon čega slijedi minimalno 45 minuta odmora. To su kombinacije koje su nam potrebne tog dana kako bismo zadovoljili i zakon i radni zadatak“, otkriva Slavko.
I zato je organizacija najvažnija stvar u njegovom poslu.
„Sve informacije koje možete dobiti, uz naprednu tehnologiju koja je danas neizostavna, dobivate od svojih kolega. I ne, nije sramota pitati, bez obzira na to koliko godina iskustva imate. Čak i ako ste mislili da je to jednostavna stvar, to pitanje vas često spašava od banalnih problema, pa sve do ozbiljnih komplikacija“, kaže.
Slavko također kaže da borba i izazovi s kojima se svakodnevno suočava donose i komične situacije, poznanstva i prijateljstva za sljedećih milijun kilometara.
„To je neraskidiva veza jer dijelite istu koricu kruha, a znate koliko gorka može biti. Moj prijatelj Čabe, čak ni danas, otkad sam ga upoznao 2012. godine, ne mogu ga se riješiti. A Bože, ni on mene. Radili smo zajedno u tri države, u tri tvrtke, i u ovih 16 godina poznanstva s njim, iskustva s njim su priče za sebe“, kaže.
Ističe da je organizacija ključna za sve njih jer sve lakše podnosi.
Cijeli tjedan, za neke kolege mjesec dana života, zbijen je u ta četiri i pol kvadratna metra. A nedjelja je rezervirana za Slavka da u kamionu pripremi hranu za pet dana.
„Tri porcije kuhane hrane zamotane u plastiku i nekoliko sitnica za doručak i večeru. Hladnjak, aparat za kavu, naravno kuhalo za domaću kavu, tava i lonac, to je ono što morate imati u kabini. Budim se sat vremena ranije. Priprema kave i doručka, pranje i pranje zubi, sve se to odvija oko kamiona ako niste parkirani na parkiralištima koja imaju toalete. Ljeti izbjegavam velika parkirališta zbog vrućine i nepažljivih kolega“, iskreno kaže Slavko.
A onda u svemu tome dolaze misli o domu.
„Dođe trenutak kada vam nedostaje obitelj koja je kilometrima daleko od vas. Tada se postavljaju pitanja, jesu li dobro, jesu li dobro spavali, nedostaje li im nešto, mogu li živjeti bez vas, nedostajete li im… To je najteži dio ove slagalice“, kaže.
Pita se kako su obitelji funkcionirale prije 20 ili više godina, kada nismo imali pametne telefone i videopozive.
„To emocionalno uništava čovjeka. Obrišemo svaku suzu i idemo dalje s mišlju – rastajemo se samo za ovu godinu. Ali duboko u sebi znamo da se zavaravamo. Osim toga, kad jednom uđeš u kabinu i osjetiš tu vrstu slobode, jer si ipak kormilar tog broda, a kad se navikneš na svoj mir i samoću, vrlo je teško odreći se te iste slobode“, ističe.
Vrlo važna stavka u svemu, kako kaže, je sigurnost. To mu je uvijek na prvom mjestu.
„Mi vozači stalno međusobno razmjenjujemo informacije o tome koja su parkirališta najsigurnija, koja nisu, kao i kakva je situacija u zemljama kroz koje prolazimo. Naravno, nikada ne možete biti 100% sigurni od krađe. Međutim, sva roba koju vozimo je osigurana, tako da se osobno ne brinem previše oko toga, osim, naravno, ako nisam izravno ugrožen. Nažalost, mnogi su kolege doživjeli prskanje plina u kabinu i klasične pljačke dok su spavali. To je surova strana i sastavni dio ovog posla“, otkriva.
Na kraju dolazimo do ekonomskog dijela, koji je vjerojatno najzanimljiviji za većinu.
„Sve je stvar gdje i s kim radite, kakav imate dogovor s poslodavcem, o kakvoj se vrsti prijevoza radi, ali naravno ovisi i o osobnom iskustvu, poznavanju jezika i slično. Okvirna godišnja plaća u ovom poslu varira od 40.000 do 48.000 eura. Novac je dobar za naše uvjete, ali sada, kada ste vidjeli kakve su sve stranke u ta četiri zida i koliko odricanja ovaj posao podrazumijeva, prosudite sami je li svaki euro lako zarađen“, kaže Slavko, prenosi New.
