Postoje priče koje nas ostavljaju bez daha, ne zbog težine sudbine koja je zadesila njihove protagoniste, već zbog nevjerojatne, gotovo opipljive snage kojom ti isti ljudi uzvraćaju udarce životu. Jedna takva priča dolazi iz Domaljevca, a glavna je junakinja Ana Anka Klarić, primjer koji motivira i nadahnjuje. Dok se većina mladih bori s uobičajenim brigama odrastanja, 23-godišnja Ana Anka Klarić iz Domaljevca vodila je bitku za vlastiti život, piše Večernji list BiH.
Između teških i iscrpljujućih dana na dijalizi i neizvjesnosti koju donosi bolest, ova nevjerojatna djevojka odbila je biti žrtva svoje sudbine. Njezin štit bio je osmijeh, a njezino oružje nepokolebljivi optimizam. Dok je tijelo slabjelo, njezin je duh rastao, pa ni u jednom trenutku nije odustala od studija. Uspješno je stigla do treće godine studija psihologije. Kao krunu svoje nevjerojatne upornosti Ana je dobila novu priliku za život. Kada je bilo najteže, njezina majka Katica darovala joj je novi život svojim bubregom.
Studentica psihologije, koja je ispite polagala odmah nakon dijalize, ispisala je priču o nevjerojatnoj hrabrosti. Nakon četrdeset pregleda, teških dana na dijalizi i majčine žrtve koja joj je darovala novi život, Ana Anka danas živi mladenačkim životom punim optimizma, gledajući prema budućnosti. No put do ovog trenutka ispunila je borba kakvu malo tko može zamisliti. “Sve je počelo u prosincu 2024. godine. Iz naizgled obične uroinfekcije aktivirala se iznimno rijetka i teška autoimuna bolest. Već u siječnju 2025. godine život se radikalno mijenja, uključena sam u redoviti program dijaliza, tri puta tjedno. Morali smo čekati šest mjeseci da se bolest stavi pod kontrolu, a onda je krenula obrada kako bi se vidjelo jesam li pogodna za transplantaciju bubrega”, prisjeća se Ana Anka početka svoje lavovske borbe.
Prolazila je kroz iscrpljujuće mjesece neizvjesnosti. Liječnici su bili podijeljeni oko njezinih prognoza i nastavka školovanja, no u njezinu rječniku riječ “odustajanje” jednostavno nije postojala. Imala je golemu potporu obitelji, a umjesto očajavanja, izabrala je borbu na dvjema frontama, za zdravlje i za znanje. Upisala je psihologiju, studij koji je odabrala u posljednji trenutak, a ispostavit će se da je to bio prst sudbine. “Mislim da je to jednostavno bio neki znak od Boga da sam trebala upisati baš taj studij. Sve to znanje koje sam prikupljala tijekom tih godinu i pol dana jako mi je pomoglo da razumijem kroz što prolazim i zašto se osjećam tako kako se osjećam. Također, bila sam okružena ljudima koji su mi cijelo vrijeme pomagali”, objašnjava Ana.
Dok je njezino tijelo tri puta tjedno bilo vezano uz aparate koji su joj zamjenjivali funkciju bubrega, Anin um bio je slobodan i usredotočen na knjigu. Fakultet je postao njezin štit i njezin filtar od bolničke stvarnosti. Puno je učila upravo tijekom dugih sati provedenih na dijalizi. U toj borbi nije bila sama. Cijela akademska zajednica stala je uz nju. Profesori su pokazali maksimalnu fleksibilnost oko ispita, dodatnih termina i seminara, a kolege studenti slali su joj materijale i brinuli se o njoj. Kroz program “Student pomaže studentu” dobila je i službenu kolegicu kao potporu. “Znala sam ponekad ići ravno s dijalize na ispit pa su stvarno pazili na mene i brinuli se da mi se nešto ne dogodi”, priča ova hrabra djevojka, posebno ističući ulogu jednog čovjeka. “Profesor Jerko Babić, čija je supruga iz Domaljevca, bio je golema potpora. Bez njega ne znam kako bih sve završilo. On je prvi prepoznao bolest i maksimalno se trudio da se educiram o svemu kroz što prolazim. Upravo je on cijelo vrijeme govorio da ću nastaviti svoj život, da moram nastaviti studirati i ići na fakultet.”
Kako se Anino stanje pogoršavalo, a odgovarajući bubreg s liste čekanja nije stizao, medicina je ponudila rješenje u obliku obiteljske transplantacije. Ana je prošla oko četrdeset mukotrpnih pregleda. Njezina majka Katica, bez sekunde oklijevanja, prošla je isto toliko. “To je stvarno vrlo opsežan proces, puno se stvari moralo poklopiti, ali, hvala Bogu, ispalo je da smo kompatibilne. Od sreće, tuge i straha, svega je bilo. Proživjeli smo svakakve emocije”, iskrena je Ana Anka. Danas, nešto više od mjesec dana nakon zahvata, prognoze su izvrsne, a Ana se osjeća odlično. No njezine su misli stalno uz ženu koja joj je život dala dvaput. “Mama je zaista jedan od najvećih heroja ove priče. Prošla je sve te preglede i nosila se sa svim izazovima koje je ova situacija donijela. Kada sam se razboljela, trebala joj je golema psihička snaga da sve izdrži. Nakon operacije imala je određenih poteškoća, ali, hvala Bogu, sve je dobro prošlo. Sada se maksimalno trudi što prije oporaviti se i osamostaliti. Iako i njoj treba pomoć, ona gotovo uvijek prvo pomaže meni”, s ljubavlju priča kći o majci.
Anina borba duboko je ganula cijelu lokalnu zajednicu, a kulminaciju je doživjela na stadionu u Domaljevcu. Navijači Dinama i Hajduka s prostora općine Domaljevac-Šamac još su jednom, u tradiciji koja traje 20 godina, odigrali humanitarni susret, ovaj put, kaže Mirko Matić iz organizacije susreta, za Anu Anku kako bi pokazali da nije sama u svojoj borbi. Spojeni u humanosti, Bad Blue Boysi i Torcida poslali su poruku koja nadilazi sport, prikupili su 10.700 KM, uručili ih Ani Anki i pokazali da ljubav prema čovjeku nema klupske boje. “Pozitivan stav i potpora iznimno su važni. Zato mi je ta utakmica puno značila, ne samo financijski nego i zbog spoznaje da imam toliko ljudi oko sebe”, kaže Ana Anka, koja je unatoč svemu skupila snagu i došla na stadion. “Bilo mi je važno doći i pozdraviti sve koji su bili tamo, kao i sve koji su igrali. Sa suzama u očima gledala sam koliko zapravo ima ljudi koji misle na mene i žele mi pomoći. Osjećaj da niste sami i da ljudi misle na vas znači jako, jako puno.”
Ova prekrasna i teška posavska priča polako dobiva svoj najljepši mogući epilog. Ana Anka Klarić sada kreće na treću godinu psihologije, odlučna da u iduće dvije godine privede studij kraju i obuče akademsku odoru. Njezina pobjeda nije samo medicinska pobjeda, ona je trijumf ljudskog duha nad teškom bolešću, dokaz da se uz potporu obitelji, profesora, prijatelja, pa čak i navijačkih suparnika, mogu premostiti i najdublji ponori. Dok ponosno korača naprijed, ostavlja poruku koja bi svima nama trebala biti nit vodilja u trenucima kada naiđu životne oluje: “Da, hvala Bogu, zadovoljna sam kako sve ide. Trudim se iz svega ovoga izvući nešto lijepo i da ova priča, koliko god bila teška, bude poučna te da iz nje izvučem ono najbolje”, poručuje hrabra djevojka. Posavina doista ima razloga za ponos jer dobila je heroinu čiji osmijeh i optimizam mogu biti putokaz svima.
