Bio je svibanj ratne 1992. godine kada sam kao dijete prolazio tada zaraslom i razrovanom uličicom od Male tepe do Liska parka. Ali onda šok! Na mjestu gdje je nekada bio park sada su bili svježe iskopani grobovi s velikim brojem križeva i nišana. Sjećam se da sam pomislio pa kakvo je stanje u gradu? Zar je toliko ljudi ubijeno kada su i parkovi pretvoreni u groblja?
Piše: Miroslav Vasilj
No nije bilo vremena za razmišljanje. Sa srpskih položaja na brdima oko Mostara agresor je upravo u tom trenutku sasuo porciju granata po civilnim objektima. Novi mrtvi. Ranjeni. Srušeni objekti. Sklonio sam se u obližnju zgradu. Vratio se kući. I možda me je tek taj prizor u Liska parku osvjestio u kakvom zlu vremenu živimo.
Mjeseci su prolazili i nakon oslobođenja okolnih brda i istočnog dijela grada od srpskog agresora u Liska parku je bilo sve manje križeva jer su katolici i pravoslavci svoje mrtve izmještali u pravoslavna i katolička groblja diljem grada. U parku su i dalje ostali pokopani većinom poginuli sugrađani muslimanske vjeroispovjesti. Uslijedio je bošnjačko-hrvatski sukob. A nakon Washingtonskog sporazuma političke trzavice. I nažalost pitanje Liska parka pretvorilo se upravo u to.
Mjesto prijepora! Dok je hrvatska politika tražila da se park vrati u prvobitno stanje dotle je bošnjačka politika to odbijala nazivajući park haremom. Napisani su brojni tekstovi. Održani brojni zapaljivi politički govori. Snimljene brojne radijske i televizijske emisije po tom pitanju. Javila se i Islamska zajednica. Ali baš nikada nisam čuo obitelji poginulih što oni misle o svemu. Što oni kažu. Bi li posmrtni ostaci njihovih najmilijih trebali počivati na onakvom mjestu – gotovo na cesti.
Primjerice Sarajevo je imalo sličan slučaj na Koševu. Tijekom četverogodišnje opsade grada pomoćni stadion FK Sarajeva bio je pretvoren u groblje. No nakon rata posmrtni ostaci poginulih su premješteni na groblja i hareme. Dakle prikladna mjesta.
I zaista ove 2023. godine umjesto vjerskih poglavara, usijanih glava i zapijenjenih političara, obitelji poginulih čiji posmrtni ostaci počivaju u parku bi trebali reći je li to mjesto prikladno ili ne? Jedino oni mogu razriješiti taj gordijski čvor. Jedino oni imaju pravo reći – prestanite naše majke i očeve, žene i muževe, kćerke i sinove uvlačiti u svoje prljave političke i tko zna kakve igre. Sitne duše zaista ni mrtvima ne dopuštaju pokoj!
