Dobro pogledajte još jednom ovu fotografiju. Ona je naša slika i prilika. U novinarstvu sam od kraja 90-ih godina. Puno sam toga vidio, ali prizor bačenih slika poginulih hrvatskih branitelja pripadnika MUP-a pored kontejnera u mostarskom naselju Rudnik je ipak previše.
I sada pokušajmo ući u misli i emocije majki i očeva, supruga, djece, braće i sestara, prijatelja i suboraca onih čija se fotografija našla na smeću. Sin jednog od poginulih branitelja Antonio je to lijepo rekao – nema opravdanja, isprika ništa ne znači!
A treba li nas čuditi ovaj prizor izbačenih slika iz zgrade MUP-a HNŽ-a na smetlištu? Ne treba! A evo zašto:
Što se čudimo kada je Hrvatska Republika Herceg-Bosna svedena na svijeće, cvijeće i janjetinu?
Što se čudimo kada je 30-obljetnica Hrvatske Republike Herceg-Bosne ove godine u Mostaru obilježena stidljivo okruglim stolom za kojeg nitko nije znao, a o nekim detaljima obilježavanja u Grudama je bolje i ne pisati?
Što se čudimo što je hrvatsko političko i vojno vodstvo Herceg-Bosne osuđeno u Haagu za UZP kada se bacaju u smeće slike poginulih branitelja?
Što se čudimo kada je ove godine veličanstvena vojna pobjeda HVO-a Lipanjske zore umjesto u centru Mostara obilježena u jednom mostarskom prigradskom naselju?
Što se čudimo što nam odlaze živi u najboljim godinama kada ni mrtve ne poštujemo?
Što se čudimo kada umjesto tvornica gradimo kladionice?
Što se čudimo kada se sve svodi na to gdje će se iskopati rupa, napraviti zgrada, što masnije naplatiti kvadrat stana pa onda još udariti porez i onima koji kupuju prvu nekretninu?
Što se čudimo kada nam raznorazni ministri potpuno odnarođeni u vrijeme mandata grade vinarije, kupuju bijesne automobile baš onakve kakve imaju nogometaši Barcelone i grade dvore, a sve to na tuđim gladnim godinama?
Što se čudimo kada veliki broj ljudi takvo ponašanje političara smatra normalnom pojavom?
Što se čudimo kada podivljali vozači u utrkama po magistrali ubiju cijelu jednu obitelj pa onda tužiteljstvo HNŽ-a odluči da se neće provoditi istraga?
Što se čudimo što nam stranci sve živo pokupovaše kada ne poštujemo svoje?
Što se čudimo što nemamo svoje javne medije kada su se pojedini hrvatski političari zaklinjali da će ih ugasiti?
Što se čudimo kada imamo zastupnike u Zastupničkom domu federalnog parlamenta koje nitko niti je vidio – niti je čuo, a kojima svaki mjesec kapa masna plaća?
Što se čudimo što Europski sud za ljudska prava donosi presude u korist bošnjačkih nacional-unitarista kada su hrvatski predstavnici prije dvadeset godina glasovali za taj isti sud?
Što se čudimo kada udruge proistekle iz Domovinskog rata pišu pismo Fadilu Novaliću u kojem kažu da će braniti državu i „sistem“, a sve kako hrvatski branitelji sudionici Domovinskog rata koji su bili u Oružanim snaga BiH ne bi dobili mirovinu dostojnu čovjeka?
Što se čudimo kada resorni ministar MUP-a Slađan Bevanada nije podnio neopozivu ostavku nakon ove sramote?
I sada se kao svi zgražamo, sablažnjavamo i čudimo nad ovim prizorom.
A lijepo je to opisano u knjizi nad knjigama – Bibliji:
Propast je tvoja, Izraele, od tebe!
I zaista je tako.
Propast je naša od nas samih!
