Prva je nedjelja došašća ili adventa pa u crkvenoj godini počinje vrijeme priprave za Božić, odnosno Kristovo rođenje, a prva nedjelja došašća ujedno je i početak nove crkvene godine.
Došašće počinje četiri tjedna prije Božića, a završava 24. prosinca na Badnjak. U liturgiji došašća prevladava ljubičasta boja.
Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa počeo pripravu za Božić. U 6. stoljeću papa Grgur Veliki skratio je došašće na četiri tjedna, što se zadržalo sve do danas, a ukinuo je i suzdržavanje od mesnih i mliječnih proizvoda u došašću.
Mise zornica i adventski vijenac
U vrijeme se došašća služe rane jutarnje sv. mise – zornice, inače vrlo raširena pobožnost u sjevernim hrvatskim krajevima. One simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić.
Na njima se pjevaju adventske pjesme s marijanskim obilježjima, kao što su “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice lijepo pjevaju”, “Visom leteć ptice male”.
Prve nedjelje došašća mnogi će u svojim domovima upaliti prvu svijeću na adventskom vijencu, simbolu čovjekove borbe protiv životnoga mraka. Ta je borba ispunjena nadom jer ukrašeni adventski vijenac označava pobjedu Krista Gospodina nad smrću: Isusov Križ i Uskrsnuće.
Vijenac se plete od zimzelenih grančica tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar označava snagu i izlječenje od svih bolesti. Često je u vijencu i grančica ružmarina jer je ona, prema legendi, čuvala Djevicu Mariju na putu u Egipat.
U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak.
Na sv. Barbaru, 4. prosinca, u hrvatskim je krajevima običaj posijati pšenicu. U nekim se krajevima pšenica sije i na sv. Luciju, 13. prosinca. Običaj seže do starodrevnih kultova prizivanja dobre ljetine. Susjedi se posjećuju i procjenjuju čija je pšenica gušća, viša, bujnija i zelenija. Kada pšenica naraste, oko nje se veže vrpca s hrvatskom trobojnicom.
Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije slavi se 8. prosinca, a utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. 8. prosinca 1854. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.
Blagdan svetog Nikole
U vrijeme došašća slavi se i dan sv. Nikole (6. prosinca), negdje zvan i “Nikolinje”, kada se darivaju djeca po uzoru na sv. Nikolu biskupa, koji je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnim ljudima. Sv. Nikolu prate anđeli i Krampus ovisno o tome radi li se o dobroj ili zločestoj djeci, koja od Krampusa dobivaju šibu, obično zlatne boje. Djeca čiste čizmice i stavljaju ih na prozore prije spavanja, ujutro, kada se probude, dočekaju ih darovi.
U nekim krajevima središnje Hrvatske, ukućani se skrivaju ispod prozora i zveckaju lancima, plašeći djecu, da prolazi Krampus i tako ih potiču, da budu poslušna i dobra.
Posljednji dan došašća je Badnjak, dan uoči Božića. Ukućani bi toga dana rano ustajali, žene bi spravljale nemrsnu hranu za večeru jer se na Badnjak posti, a muškarci hranili stoku, koja je trebala biti spokojna zbog božićnih blagdana, te pripremali drva za ogrjev.
Nekad je glavni član domaćinstva u kuću unosio slamu koja se rasprostirala po sobi, dom se kitio svježim zelenilom, a božićno drvce, koje je danas gotovo neizostavni dio blagdanskih običaja, u Hrvatskoj se kiti od konca 19. stoljeća.
Na Badnjak su se blagovala posna jela, bez mesa i masti, riba pripremljena na razne načine, grah, brodet s palentom, a od kolača fritule, fanjci, gibanice i badnjača.
Obredni dio Badnjaka završava odlaskom ukućana na ponoćnu misu.
