U povodu 101. godišnjice smrti Alekse Šantića na njegovom grobu na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru u nedjelju je održan pomen na tog velikog mostarskog pjesnika.
Predsjednica mostarske Prosvjete Sanja Bjelica Šagovnović kazala je kako Prosvjeta, zajedno sa SPKUD “Gusle” i Crkvenom općinom Mostar, svake godine obilježava godišnjicu smrti Alekse Šantića pomenom, parastosom i polaganjem cvijeća na pravoslavnom goroblju Bjelušine.
– Aleksa Šantić bio je veliki srpski pjesnik i najveći pjesnik kojeg je Mostar ikad imao, bio je kozmopolit, rodoljub i nositelj i kulturne i nacionalne misli. Pripadao je čuvenom mostarskom književnom krugu, zajedno s Jovanom Dučićem, Svetozarom Ćorićem i nizom svojih suvremenika postavio je temelje kulture u Mostaru – istaknula je Bjelica Šagovnović.
Dodala je kako su i danas ponosni na Šantića.
– Šantić je i danas prepoznatljiv simbol Mostara. Nadamo se da će zauzeti mjesto u svome gradu koje mu pripada- rekla je Bjelica Šagovnović, podsječajući da je prošle godine Šantiću vraćena njegova ulica.
Starješina Saborne crkve Duško Kojić je rekao kako Šantić ima veliko značenje za Mostar i kulturi naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.
– Šantić ima veliko značenje za kulturu srpskog naroda i njegov značaj je nemjerljiv ali je malo zastupljen i njegov lik i djelo po kojemu je Mostar, uz Stari most i Sabornu crkvu, prepoznatljiv. Naime, mnogu dolaze u Mostar zbog velikog pjesnika koji je obilježio jedni epohu ovog grada – naglasio je Kojić.
Dodao je kako oni kao Crkvena općina zajedno s Prosvjetom nizom manifestacija tijekom godine obilježavaju sjećanje na Aleksu Šantića.
– Danas parastosom obilježavamo sjećanje na mostarskog pjesnika, a sinoć su naša djeca koja pohađaju Prosvjetnu školu proslavljali Svetitelja Savu i kroz čitav program je bio osvrt na Aleksine pjesme – naveo je Kojić.
Na današnji dan prije jednog stoljeća, 2. veljače 1924. godine u Mostaru je preminuo Aleksa Šantić, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika.
Šantić je sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru. Umro je od tada neizlječive bolesti – tuberkoloze. Kada se saznalo za njegovu smrt, rijeke ljudi slivale su se ka Ćorovića kući, gdje je Šantić kod sestre Perse proveo zadnje dane života. Dolazili su da bi se poklonili svom pjesniku i izjavili sućut obitelji.
Zbog pristizanja velikog broja ljudi Šantićev kovčeg je do sahrane bio prenesen u Srpski dom (današnje Narodno pozorište Mostar). Mostar je, zabilježili su kroničari tadašnjeg vremena, bio zavijen u crno.
“Na kućama vise crni barjaci, fasada Općinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucvijeljene majke za izgubljenim sinom”, zapisano je u knjizi Josipa Lešića “Roman o pjesniku”, koja opisuje Mostar na dan sahrane Alekse Šantića.
