S vraćanjem proširenja EU na politički dnevni red, Zapad ima priliku da revitalizirati svoju politiku prema Zapadnom Balkanu, a da bi postigle ovaj cilj, Sjedinjene Američke Države moraju preuzeti veće vodstvo zalaganjem za postupni proces pridruživanja i pojaćati svoje napore za smanjenje regionalnih napetosti unutar zemlje, navodi se u analizi koju je objavio Euroactiv.
Nicholas Lokker i Kristen Taylor istraživači u Transatlantskom sigurnosnom programu u organizaciji Center for a New American Security, podsjećaju da se ovog lipnja navršilo dvadeset godina od summita u Solunu 2003. godine, na kojem su lideri EU izjavili da je “budućnost Balkana unutar Europske unije”.
“Ipak, dva desetljeća kasnije, članstvo u EU za sve zemlje zapadnog Balkana, osim za Hrvatsku, ostaje neuhvatljivo, dok se regija bori da savlada uporne etničke napetosti i provede nužne reforme za pristupanje”, pišu oni za Euroactiv.
Prema njihovom mišljenju, sada je na Zapadu da preuzme inicijativu i iskoristi trenutak kada se EU ponovo bavi pitanjem proširenja uslijed ruske invazije na Ukrajinu, a “da bi se iskoristio ovaj obnovljeni geopolitički zamah, ključno je veće vodstvo Sjedinjenih Država”.
Argumentiraju da bi aktivni angažman Washingtona sada omogućio Europskoj uniji da preuzme primarnu odgovornost za Balkan i vodi bez pomoći SAD u budućnosti.
Lokker i Taylor navode da je, kao odgovor na sukob koji je izbio širom nakon raspada Jugoslavije 1991. godine, bivši ministar vanjskih poslova Luksemburga Jacques Poos tada proglasio da je to “čas Europe, a ne čas Amerikanaca”, nadajući se da će potaknuti Europsku uniju da preuzme vodstvo u svom susjedstvu.
Međutim, ova vizija se nikada nije ostvarila, a nakon što su europski napori propali, Sjedinjene Države su, unatoč prvobitnoj nevoljnosti da se angažiraju, preuzele dominantnu ulogu u regiji.
“Od nadgledanja NATO kampanja bombardiranja do posredovanja u Daytonskom sporazumu, odlučna akcija Washingtona je uspostavila nemirni mir koji je od tada definirao zapadni Balkan”, ističu.
Smatraju da bi upravo dugoročni cilj zapadne politike prema regiji trebalo biti ostvarenje Poosove vizije, te da bi EU trebala preuzeti odgovornost za Zapadni Balkan dok se Sjedinjene Države sve više usmjeravaju svoju pažnju na druga područja svijeta, kao što je Indo-Pacifik.
“Paradoksalno, međutim, postizanje ovog krajnjeg stanja zahtijeva usklađeniji kratkoročni napor Washingtona da stabilizira regiju”, ističu.
Najbolji način da se osigura ova stabilnost je pristupanje zemalja Zapadnog Balkana Europskoj uniji, ističu oni, te navode da, iako se može činiti da je proširenje EU stvar koju treba riješiti Bruxelles, Sjedinjene Države imaju značajan ulog u tom procesu proširenja.
“Pored smanjenja rizika od sukoba, veća integracija sa Europskom unijom će pomoći u poticanju prosperiteta, konsolidaciji demokracije i zaustavljanju ruskog uticaja u regiji. Uspješno proširenje će također ojačati geopolitički položaj EU, čineći je utjecajnijim partnerom Sjedinjenih Država. Štoviše, kada se Zapadni Balkan učvrsti unutar EU, Washington se konačno može osloboditi svoje uloge posrednika moći u regiji”, navode.
Ističu da, je “do tada, sudjelovanje SAD nužno”.
Lokker i Taylor smatraju kako Europskoj uniji nedostaje dovoljan diplomatski uticaj na Zapadnom Balkanu, kako zbog svoje dosadašnje prakse slabe posvećenosti integraciji regje, tako i zbog neuspjeha da se smisleno pozabavi nepriznavanjem Kosova u pet svojih država članica, što nazivaju “ozbiljnim udaracem kredibilitetu EU kod Prištine”.
Washington, s druge strane, ima “jedinstven legitimitet kao sugovornik sa vladama zapadnog Balkana zbog svoje povijesne uloge u regiji i šireg statusa vodeće globalne sile”.
Sjedinjene Države bi, smatraju, trebale iskoristiti ovaj legitimitet kako bi unaprijedile integraciju Zapadnog Balkana u EU, a strategija bi trebala nadilaziti postojeću praksu korištenja proširenja EU i kao sredstvo nagrade ili kazne u cilju ispravljanja “eskalacijskog ponašanja”.
“Umjesto toga, trebalo bi da se sastoji od smislenih kratkoročnih koraka za promoviranje pristupanja regije EU”, ističu.
“Prvo, Washington bi trebao ohrabriti usvajanje postupnog procesa pristupanja koji eliminira binarnu razliku između članstva u EU i kandidature nudeći progresivno, ali reverzibilno sudjelovanje za buduće članice u politikama i institucijama bloka,” pišu Lokker i Taylor.
Smatraju da bi to omogućilo zemljama zapadnog Balkana da odmah uživaju u prednostima članstva u EU, “uz zadržavanje mogućnosti da Europska unija kazni loše ponašanje”.
Također smatraju da bi izgledi za kratkoročne koristi vjerovatno potakli zemlje zapadnog Balkana da normaliziraju odnose i provedu reforme.
“Iako odgovornost za ovu odluku leži na Bruxellesu, pritisak zemalja kandidata mogao bi pomjeriti iglu. Stoga, osim što podstiče lidere EU na postupno pristupanje, Washington bi trebao iskoristiti svoj utjecaj na vlade zapadnog Balkana kako bi im predložio da zauzmu jedinstven stav u korist postupnog procesa integracije”, navode, te dodaju da je bitno da prelazak na postupno pristupanje ne bi zahtijevao promjene u osnovnoj institucionalnoj strukturi EU, što ga čini održivom opcijom u kratkom roku.
Paralelno, Sjedinjene Države bi trebale povećati napore za smanjenje unutarregionalnih napetosti. Normalizacija odnosa između Kosova i Srbije posebno je ključna za deblokadu europskog puta regije, a smatraju da je ovo pitanje nešto gdje bi Washington mogao više da doprinese.
“Na primjer, Sjedinjene Države treba da potvrde svoju posvećenost Kosovu tako što će predložiti da budu domaćini sastanaka kontakt grupe između pet nepriznatih država članica EU kada se Priština posveti rješavanju trenutnih napetosti i bude pridržavala uvjeta trenutno nevažećeg Ohridskog sporazuma”, pišu Lokker i Taylor.
U međuvremenu, navode da bi Washington trebao da iskoristi nedavne događaje kako bi izvršio pritisak na Beograd da provede reforme.
“Dok je kruženje predsednika Srbije Aleksandra Vučića između Zapada i Rusije impozantna prepreka regionalnoj stabilnosti, invazija Moskve na Ukrajinu otvorila je prozor mogućnosti”, navode.
