Britanski vojnik Hesketh-Prichard u Prvom svjetskom ratu 1915. godine transformirao je ulogu snajperista kako bi se suprotstavio dominantnim njemačkim strijelcima. U statičnom ratu, gdje je proboj bio gotovo nemoguć, Prichard je kroz obuku, tehničke inovacije i rigorozno promatranje pretvorio snajperiste u ofenzivno oružje koje je dominiralo ničijom zemljom.
Danas u Ukrajini, u dimu artiljerijske vatre, odvija se tiha, ali tektonska promjena u prirodi modernog ratovanja. Sukob koji je postao poligon za najnovije vojne tehnologije svjedoči nestanku jedne od najlegendarnijih i najstrašnijih figura s bojnog polja – snajperista. Nekadašnji gospodari kamuflaže, strpljenja i smrtonosne preciznosti, vješti strijelci koji su jednim metkom mogli promijeniti tijek bitke, sada se nalaze u sjeni novog, sveprisutnog predatora: jeftinog, okretnog i neumoljivog borbenog drona. Ukrajinski snajperist specijalnih snaga postavio je svjetski rekord krajem 2023. godine hicem koji je pogodio ruskog časnika s udaljenosti od gotovo 3,8 kilometra. Ovih dana Vjačeslav Kovalski ima novi posao: podršku pilotima dronova. Nije bio vani na pucanju više od godinu i pol, piše The Wall Street Journal.
Mali dronovi koji su jeftini i mogu se opremiti eksplozivom promijenili su lice ratovanja u Ukrajini, potiskuju tradicionalne vojne uloge. Osmatrači koji pozivaju topničke napade također više nisu potrebni. Posade tenkova izgubile su svoju samouvjerenost jer su njihova vozila glavne mete za letjelice. Bespilotna vozila posebno su prikladna za dva glavna zadatka snajperista: izviđanje i ciljano ubijanje. Njihove ključne prednosti uključuju veći vizualni domet, upravljivost i potrošnju: ako misija ne uspije, gubitak je letjelica vrijedna tisuće dolara, a ne život. Ukrajina doduše još uvijek koristi snajperiste. SAD ih također nastavlja obučavati. Ali u Ukrajini se koriste znanto manje i u promjenjivoj ulozi koja postaje sve opasnija.
Mnogi snajperisti, poput Kovalskog, vjeruju da je era snajperskog djelovanja prošla, navodi Wall Street Journal. Osnovni principi snajperskog djelovanja, uspostavljeni još tijekom Drugog svjetskog rata, ostali su gotovo nepromijenjeni sve do početka invazije na Ukrajinu. Ključ uspjeha oduvijek je ležao u sposobnosti da se ostane neprimijećen. “Glavni zadatak u našem poslu je ostati neprimijećen i neprestano promatrati”, objašnjava ukrajinski snajperist s kodnim imenom Skif, veteran koji se borio u Donbasu i vratio u službu nakon potpune invazije. Snajperist s dobrog položaja ima vidno polje od dvadesetak stupnjeva i sukladno tome se maskira. No, dolaskom dronova, ta su pravila bačena u vjetar. “Dron ima vidno polje od devedeset stupnjeva i vidi odozgo.
Danas je bojište toliko pomno nadzirano, danju i noću, da snajperist teško može ostati neotkriven. A ako te vide, šanse za preživljavanje su male”, dodaje Skif. Ova nova stvarnost stvorila je ono što analitičari nazivaju “prozirnim bojištem”. Jeftini komercijalni dronovi opremljeni termalnim kamerama postali su oči i uši svake postrojbe. Oni mogu satima lebdjeti iznad ničije zemlje, strpljivo čekajući i najmanji pokret. Za snajperista, čija taktika ovisi o satima ili čak danima nepomičnog čekanja, ovo je smrtna presuda. Njegov tradicionalni posao – izviđanje, prikupljanje obavještajnih podataka i eliminacija visokovrijednih ciljeva – sada obavljaju operateri dronova iz sigurnosti udaljenih bunkera, s neusporedivo manjim rizikom. Ukrajinski veteran Skif priznaje da su se neki od njegovih kolega snajperista prebacili na upravljanje dronovima. “Jednostavno zato što je danas sigurnije. I, da budem iskren, u današnjim uvjetima je i učinkovitije.”
Masovna upotreba bespilotnih letjelica, posebice FPV (First-Person View) modela, nije dakle samo promijenila taktiku, već je iz temelja redefinirala uloge. Ironično, profesija doživljava svoj sumrak upravo u vrijeme kad je ukrajinski snajperist ispisao povijest, ostvarivši pogodak koji prkosi granicama mogućeg… Za ilustraciju, od Trga bana Jelačića do zgrade Ine u Novom Zagrebu i Avenue Malla ima oko 4,2 kilometra zračne linije. A u studenom 2023. godine, nakon sati čekanja na temperaturama ispod nule, Kovalski je naciljao i eliminirao ruskog časnika s udaljenosti od nevjerojatnih 3800 metara. Njegov metak, dug gotovo šesnaest centimetara, letio je približno devet sekundi prije nego što je pogodio cilj, postavivši novi svjetski rekord za najdalji potvrđeni snajperski pogodak i nadmašivši prethodni za više od 250 metara. Ovaj pothvat bio je vrhunac ljudske vještine, znanosti i tehnologije.
Kovalski i njegov promatrač (spotter) prvo su uočili ruske vojnike kako sijeku drva, ali su ih procijenili kao preniske ciljeve. Tek kasnije su primijetili časnika koji izdaje zapovijedi. Uslijedile su precizne pripreme. Koristeći specijalizirani softver, izračunali su sve varijable: vlažnost zraka, temperaturu, brzinu i smjer vjetra, pa čak i zakrivljenost Zemlje, koja na takvim udaljenostima postaje značajan faktor. Prvi, probni hitac otkrio je pogrešnu procjenu vjetra. Nakon brze korekcije, Kovalski je ispalio drugi metak iz svoje ukrajinske puške “Gospodar Obzorja”.
Trenutak pogotka zabilježen je na snimci koja je obišla svijet. Unatoč svom povijesnom uspjehu, on više nije na prvoj crti kao snajperist. Njegovo iskustvo sada se koristi za obuku i podršku timovima koji upravljaju dronovima. Njegov slučaj savršeno ilustrira tranziciju: vještina jednog čovjeka, iako zapanjujuća, ne može se mjeriti s masovnom učinkovitošću tehnologije. Njegov rekordni hitac nije bio najava renesanse, već oproštaj od jedne profesije.
Danas ulogu snajperista preuzimaju timovi za dronove. Mali, raspršeni i autonomni, oni koriste kvadrokoptere za vršenje stalnog nadzora, isporuku precizne municije i uskraćivanje slobode kretanja neprijatelju. Baš kao što su Prichardovi snajperisti prisilili njemačke vojnike da ostanu ispod razine rova, tako su ukrajinski dronovi natjerali Ruse da se skrivaju pod zemljom. Dron koji baca granatu u rov nije čin koji omogućuje veliki manevar, već mali, statični čin taktičkog iscrpljivanja.
Zabluda je, tvrde analitičari, promatrati dronove kao zamjenu za artiljeriju. Oni su dodatak, novi instrument preciznog ubijanja u pozicijskom ratu, baš kao što su to bile snajperske puške 1915. godine. Dronovi omogućuju taktičku inicijativu kada je operativna inicijativa rijetka. Dominiraju, iscrpljuju i kažnjavaju, ali ne zamjenjuju masovnu vatrenu moć potrebnu za proboj i oslobađanje teritorija. Snajperist je, u suštini, postao dron koji leti. Da je Hesketh-Prichard danas živ, ne bi bio iza teleskopskog nišana, već u bunkeru, s očima uprtim u monitor i džojstikom u rukama.
