Koordinacija udruga HVO-a, reagirala je na nedavne političke istupe potpredsjednika SDA Harisa Zahiragića i poteze potpredsjednika FBiH Reflika Lende. U svom obraćanju javnosti, udruge HVO-a oštro osuđuju korištenje teških kvalifikacija poput “aparthejda” za Stolac i Mostar te nametanje kolektivne odgovornosti hrvatskom narodu.
Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
Posljednjih dana ponovno sve je izraženija politička matrica prema kojoj gotovo svaki problem u Bosni i Hercegovini, osobito u sredinama u kojima Hrvati čine većinu, dobiva “hercegbosanski predznak”. Dio bošnjačke političke scene gotovo refleksno poseže za Herceg-Bosnom kao univerzalnim objašnjenjem svih društvenih i političkih problema. Takvim pristupom ne vodi se dijalog niti se traže rješenja, nego se stvara narativ kolektivne odgovornosti hrvatskog naroda, pri čemu se cijela jedna zajednica iznova nastoji politički i moralno etiketirati.
Povod su događaji u Mostaru i otpuštanje dijela radnika iz jednog komunalnog poduzeća, ali umjesto rasprave o stvarnim uzrocima takvog stanja, javnosti se ponovno nude stare političke kvalifikacije – “Herceg-Bosna”, “aparthejd”, “devedesete” i “zločinačka politika”. Takav narativ ponovno je promovirao potpredsjednik SDA Haris Zahiragić gostujući u jednom podcastu, gdje je stanje u Stocu usporedio s južnoafričkim aparthejdom, ustvrdivši da su problemi u tome gradu posljedica politike Herceg-Bosne te da bez uklanjanja tih “tekovina” neće biti relaksacije odnosa između Hrvata i Bošnjaka.
Takve izjave ne samo da dodatno opterećuju ionako krhke odnose između Hrvata i Bošnjaka, nego stvaraju još dublji jaz, produbljuju nepovjerenje i ne odgovaraju činjenicama. Umjesto da potiču dijalog, međusobno razumijevanje i traženje zajedničkih rješenja, one se temelje na teškim političkim kvalifikacijama i neprihvatljivim generalizacijama koje jedan narod opisuju kao nositelje ili sljedbenik politika koje se proglašavaju zločinačkima ili neprihvatljivima. Upravo zato takve izjave ne mogu i ne smiju ostati bez odgovora. Ne zato što bilo kojem političaru treba osporavati pravo na kritiku ili iznošenje vlastitih političkih stavova – naprotiv, otvorena rasprava temelj je svakog demokratskog društva. Međutim, jednako je važno da ta rasprava počiva na činjenicama, dosljednim kriterijima i jednakim mjerilima za sve. Javni prostor ne može se graditi na selektivnoj istini, jednostranom tumačenju prošlosti i dvostrukim standardima, jer takav pristup ne vodi pomirenju, nego produbljuje podjele i stvara ozračje u kojem se kolektivna odgovornost pokušava pripisati cijelom jednom konstitutivnom narodu. Ako postoje problemi u Stocu ili Mostaru, institucije ih trebaju rješavati.
Međutim, postavlja se pitanje zašto ista osjetljivost izostaje kada se govori o Bugojnu, Travniku, Zenici, Kaknju, Konjicu i drugim sredinama u kojima su Hrvati tijekom rata pretrpjeli teške zločine, progone i dugoročne posljedice koje se osjećaju i danas. Ako se govori o zastupljenosti jednog naroda u javnim poduzećima, onda se mora govoriti i o položaju Hrvata ondje gdje su nakon rata gotovo nestali iz javnog života. Ako se govori o diskriminaciji, onda ona ne može imati nacionalni predznak. Ako se govori o pravdi, onda ona mora vrijediti jednako za svakoga. Posebno zabrinjava što se istodobno hrvatskom narodu upućuju teške moralne i političke kvalifikacije, dok se prešućuju političke poruke koje dolaze s druge strane.
Javnost je mogla vidjeti da je potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Refik Lendo posjetio otpuštene radnike u Mostaru u pratnji Dževada Agića, protiv kojega je podignuta optužnica u predmetu koji se odnosi na događaje vezane uz humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. Javnost ima pravo postaviti pitanje kakvu političku poruku šalje takav nastup. Ako se od Hrvata neprestano traži suočavanje s prošlošću i visoki moralni standardi, onda isti standardi moraju vrijediti za sve političke aktere u Bosni i Hercegovini.
Zbog toga bi Haris Zahiragić, prije nego što olako dijeli moralne lekcije o Herceg-Bosni i koristi izraze poput “aparthejda”, morao pokazati puno šire razumijevanje složene stvarnosti Bosne i Hercegovine. Ako je, prema njegovim tvrdnjama, pokazatelj aparthejda činjenica da u pojedinim javnim ustanovama u Stocu ili Mostaru radi tek jedan ili dva posto pripadnika bošnjačkog naroda, onda se s pravom postavlja pitanje kakvim će nazivom opisati stanje u Bugojnu, Travniku, Zenici, Kaknju, Konjicu i drugim sredinama u kojima su Hrvati tijekom rata gotovo potpuno nestali iz društvenog, političkog i institucionalnog života. Ako se broj zaposlenih u javnim službama uzima kao mjerilo za tako teške kvalifikacije, onda ista mjerila moraju vrijediti za svaku općinu i svaki grad u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to kojem narodu pripada većina.
Zabrinjava li gospodina Zahiragića činjenica da je Bugojno prije rata bilo grad u kojem su Hrvati i Srbi činili važan dio društvenog života, a da je rat trajno promijenio njegovu nacionalnu strukturu? Zabrinjavaju li ga hrvatski logoraši iz Bugojna, nestali Hrvati, obitelji koje već više od trideset godina tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih? Zabrinjava li ga položaj Hrvata u Travniku, Zenici, Kaknju, Konjicu i drugim sredinama u kojima se i danas postavljaju pitanja njihove zastupljenosti u javnim institucijama i ostvarivanja ustavnih prava? Ili se najteže političke kvalifikacije primjenjuju samo ondje gdje odgovaraju unaprijed oblikovanom političkom narativu?
Jednako je neprimjereno osporavati pravo Hrvatskom saboru da raspravlja o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Hrvati su jedan od triju konstitutivnih naroda BiH, a pitanje njihove jednakopravnosti nije unutarnjopolitička tema jedne stranke nego ustavno pitanje Bosne i Hercegovine. Umjesto polemika o tome tko ima pravo govoriti o položaju Hrvata, mnogo bi korisnije bilo otvoriti iskren razgovor o tome zašto ni trideset godina nakon rata još uvijek postoje duboke razlike u ostvarivanju prava, povratku prognanih i procesuiranju ratnih zločina.
Koordinacija udruga HVO-a neće prihvatiti selektivnu istinu niti politiku dvostrukih mjerila. Nećemo pristati da se hrvatski narod trajno prikazuje kroz prizmu kolektivne odgovornosti, dok se hrvatske žrtve prešućuju ili relativiziraju. Tražimo samo ono što bi trebalo biti temelj svake demokratske države – jednaka mjerila, jednako poštovanje svake žrtve i jednaku spremnost da se suočimo s prošlošću, bez obzira na nacionalnost počinitelja ili žrtve. Samo istina koja vrijedi jednako za Mostar i Stolac, ali i za Bugojno, Travnik, Zenicu, Kakanj, Konjic i svako drugo mjesto stradanja, može biti temelj istinskog pomirenja i budućnosti Bosne i Hercegovine.
